Na kraju mjeseca jedina hrana koju Emer može pripremiti je obična tjestenina. Povremeno ode u krevet gladna. “Ne mogu si priuštiti ni inćune”, kaže penzionisana medicinska sestra ispred tržnice s povrćem u Maltepeu, četvrti srednje klase u Istanbulu. Ona i njena dva sina moraju preživjeti s njenom mjesečnom penzijom od 3000 lira, odnosno oko 250 dolara. Emer kasni s računima za plin i struju i otplatom kredita. Ona nije jedina. Rastuće cijene i pad valute pretvaraju ušteđevinu i prihode većine Turaka u prašinu.
Turska kriza počinje izmicati kontroli. Posljednji razdor počeo je nakon što je predsjednik Recep Tayyip Erdogan branio nedavna smanjenja kamatnih stopa, predvidio nova i sugerirao da namjerno teži slabijoj valuti kako bi potaknuo rast. “Konkurentna snaga tečaja dovodi do povećanja ulaganja, proizvodnje i zapošljavanja”, rekao je Erdogan 22. novembra. Dobio je ono za što je cjenkao sljedeći dan, kada su nervozni investitori počeli bacati liru. U roku od nekoliko sati valuta je pala za 15%, što je najgore u posljednjih nekoliko godina, prije nego što je sljedećeg dana izbrisala neke od gubitaka. Mali protesti izbili su u dijelovima Istanbula i Ankare. Erdogan tvrdi da Turska vodi “ekonomski rat za nezavisnost”. To uzrokuje ozbiljnu kolateralnu štetu.
Podstaknuta gospodinom Erdoganom, koji je smijenio tri svoja guvernera u manje od tri godine, centralna banka je smanjila kamatne stope za kumulativna četiri postotna boda od septembra, na 15%, uprkos službenoj stopi inflacije od gotovo 20%. (Četiri od pet Turaka uvjerena su da je stvarna inflacija mnogo viša, prema jednom istraživanju.) Rezultat je da je lira od početka godine izgubila gotovo 40% u odnosu na dolar (vidi grafikon). Posljednji Erdoganovi komentari dolili su ulje na vatru.
Postoji neka logika u predsjednikovom ludilu. Slaba valuta i negativne realne kamatne stope mogu pomoći zajmoprimcima koji nemaju dug u stranoj valuti, izvoznicima koji se ne moraju oslanjati na strane dobavljače i građevinskom sektoru, kaže Selva Demiralp sa Univerziteta Koc. Ali gotovo svi ostali će patiti. Mnogi potencijalni investitori izbjegavat će uzimanje kredita jer je ekonomska klima jednostavno previše nestabilna.
U međuvremenu, Turci se češu po glavi, pitajući se zašto je, ako je slaba valuta poželjna, njihova centralna banka potrošila je najmanje 165 milijardi dolara dragocjenih rezervi kako bi poduprla liru više od dvije godine. “Nakon što tečaj eksplodira i sve poskupi, vlada kaže da zna šta radi i da ćemo sada rasti jer će se izvoz povećati”, kaže Ali Babacan, bivši ministar privrede sada na čelu Deve, opozicione stranke. “To je kao da padneš s konja i kažeš da ćeš ipak sjahati.”
Još alarmantnija perspektiva je da je Erdogan odlučio testirati svoje uvjerenje, koje preokreće osnovno ekonomsko razmišljanje, da je smanjenje stopa način za borbu protiv inflacije. Dok centralna banka pleše uz njegovu melodiju, strategija riskira osiromašenje miliona Turaka. Mnogi radnici, studenti i penzioneri više nisu u mogućnosti kupiti meso ili osnovne kućanske potrepštine. Pokušaji provladinih medija da o tome stvore pozitivan stav zvuče kao okrutne šale. Jedan televizijski stručnjak nedavno je proslavio utjecaj krize na minimalnu plaću, koja je pala s ekvivalenta od oko 380 dolara mjesečno početkom godine na 220 dolara, kao priliku za strane firme da presele proizvodnju u Tursku. Jedan parlamentarac vladajuće stranke uslužno je sugerirao da bi Turci trebali jesti manje.
Turcima srednje klase, odmor u inostranstvu i mnoštvo uvezene robe nedostižni su. Mnogi mladi stručnjaci kažu da više ne vide budućnost u Turskoj. Od početka prošle godine, vjeruje se da se oko 3000 ljekara preselilo, uglavnom u Njemačku. Planira im se pridružiti još 8.000. Mladenci Taner i Busra, on ljekar, a ona bolničarka, oboje u kasnim 20-ima, kažu da više ne mogu sanjati o kupnji stana ili novog automobila. “Svaki dan smo sve siromašniji”, kaže Taner. Počinju pohađati satove njemačkog.
Turska se i prije suočila s kolapsom valute. U nekoliko navrata, posljednji put krajem prošle godine, Erdogan je na kraju popustio i dopustio centralnoj banci da podigne stope. Čini se da je ovaj put odlučan istrajati. Obični Turci će i dalje plaćati cijenu. “Kamate su uzrok, a inflacija je rezultat”, voli reći Erdogan. Pravi uzrok je predsjednik, a rezultat je propala ekonomija.
Izvor: The Economist
