Autor: Callum Williams, The Economist
Radnici diljem svijeta pretrpjeli su teškoće tokom karantina 2020. i 2021. U prvoj godini pandemije globalno radno vrijeme smanjeno je za 9%. U nekim zemljama nezaposlenost je tako brzo porasla da su se pokvarili kompjuteri socijalnog osiguranja. Radnici s niskim platama ili s manje kvalifikacija podnijeli su najveći teret. Neki analitičari se brinu da će pandemija uvesti oštriju eru u kojoj se takvi radnici bore s pronalaskom posla ili vide kako njihov posao obavljaju roboti. Ali postoji razlog da ne budemo toliko pesimistični.
Tržišta rada diljem bogatog svijeta već su nadmašila očekivanja. Sredinom 2020. godine OECD, klub uglavnom bogatih zemalja, računao je da bi, u slučaju drugog vala zaraze covid-19, nezaposlenost u njegovim državama članicama krajem 2021. godine iznosila oko 9%. Zapravo, mnoge zemlje su se već suočili s tri ili čak četiri vala virusa. Ipak, brojke o nezaposlenosti bile su daleko bolje, a ne gore od očekivanih (trenutn je nezaposlenost oko 6%). Čak i zemlje koje nisu poznate po brzom oporavku, poput onih u eurozoni, brzo su se oporavile.
Radnici imaju veću pregovaračku moć nego što su imali dosad
Tri čimbenika obećavaju da će svijet rada nastaviti nadmašivati očekivanja u 2022. Prvi se odnosi na rad od kuće. Procjene sugeriraju da će ljudi provesti oko pet puta više svog radnog vremena izvan ureda nego prije pandemije, povećavajući i sreću i produktivnost.
Drugi faktor odnosi se na automatizaciju. Mnogi ekonomisti pretpostavljaju da će pandemija pokrenuti uspon robota, a strojevi s AI-om će preuzeti poslove. Svakako je istina da su prošle pandemije potaknule automatizaciju, dijelom zato što roboti ne obolijevaju. No, do sada, prema analizi The Economista, postoji malo dokaza o automatizaciji. Poslovi koji su navodno osjetljivi na mehanizaciju rastu jednako brzo kao i druge vrste poslove.
Treći faktor odnosi se na politiku. U svjetlu pandemije, političari i guverneri centralnih banka postali su zainteresiraniji za smanjenje nezaposlenosti nego za postizanje drugih ciljeva, poput smanjenja inflacije ili smanjenja javnog duga. Ovo je drugačiji pristup od onog koji je zauzet nakon finansijske krize 2007.-2009. i jedan je od razloga zašto je nakon tog razdoblja uslijedio “oporavak bez posla”. Jerome Powell, predsjednik Federalnih rezervi, obećao je da neće stavljati nogu na monetarnu kočnicu sve dok zaposlenost ne poraste značajno. Političari eurozone manje su opsjednuti štednjom nego prije.
Rezultat je da radnici imaju veću pregovaračku moć nego što su imali godinama. Već je u Americi broj mjesečnih ostavki blizu najviših vrijednosti svih vremena. Poslodavci koji nude niske plate ili loše uvjete bore se za popunjavanje radnih mjesta: nepopunjena slobodna radna mjesta, od 30 miliona diljem bogatog svijeta, nikada nisu bila tako visoka. Previše radne snage može biti inflacijsko; poslodavcima je također potrebna neka moć pregovaranja. Ipak, veći dio proteklog desetljeća preduzeća su imala prednost. Godina radnika ne treba se bojati.
Callum Williams:The Economist
