Dosadna vlast najbolja je vrsta vlasti

Piše: Danijal Hadžović

U popularnim prikazima autoritarnih režima postoji uobičajena zabluda – možda su zli, ali njihova je prednost u tome što su nemilosrdno učinkoviti i disciplinirani.

Despoti iz stvarnog svijeta tu percepciju obilato koriste u vlastitoj propagandi, bez zlog dijela, naravno, prodajući se kao neko ko nudi red i jedinstvo nad haosom i disfunkcijom. Ali čak i u negativnim prikazima, totalitarni zlikovci se često prikazuju kao da imaju uređen režim i strogi zapovjedni lanac među svojim ključnim prednostima. Uostalom, Mussolini je natjerao vozove da voze na vrijeme, zar ne?

Ne, nije, a ni oni poput njega to zapravo nikad ne rade.

Kolumnist New York Timesa Thomas Friedman pohvalio je kinesku jednostranačku diktaturu jer “ta jedna stranka može nametnuti politički teške, ali kritično važne politike potrebne za kretanje društva naprijed u 21. stoljeću”. Slično se hvale i hitri potezi Kine da uvede karantin u cijeloj zemlji radi kontrole pandemije koronavirusa. Vladimir Putin i njegovi ambiciozni emulatori poput mađarskog Viktora Orbana često eksplicitno ističu ovaj slučaj kada proglašavaju svoje sisteme poželjnijim od liberalne demokracije.

Realnost je, međutim, da su autoritarni populisti i totalitarni diktatori sve samo ne učinkoviti i uređeni. Od vrha do dna, vlade ovog tipa su zapanjujuće korumpirane, podmitljive i nefunkcionalne. Oni nisu sposobni kompetentno se nositi s krizom ili se uhvatiti u koštac s velikim društvenim problemima. Daleko od izbjegavanja haosa, autokrati proizvode ogromne količine problema zajedno s pratećom ljudskom patnjom. Uzmite za primjer samo bh. nacionalne poglavice koji se kunu u poštivanje tradicije, odbranu nacije, red i stabilnost. No, kakvo društvo imamo u praksi?

Niska korupcija, predvidljiva administracija i sveukupna stabilnost obilježja su liberalne tradicije u njenom najboljem izdanju. Ove poželjne kvalitete proizlaze iz vladavine prava, čvrstih ustavnih temelja i vlade ograničene na nekoliko dobro definiranih odgovornosti, a istovremeno su dovoljne za ispunjavanje tih odgovornosti. Bezličnost zakona je razlog zašto američki suci nose obične crne halje, a to nije samo simbolika. To je ključni okvir oko kojeg se može graditi ostatak zdravog društva.

Dosadna vlada najbolja je vrsta vlasti, a kultovi ličnosti ne mogu biti dosadni. Autokratski demagozi gladuju bez stalne pažnje i moći. Uništavanje ograničenja vladine moći za njih je bitno, kao što je bitno i baviti se čitavim nizom megalomanskih poduhvata koji se proglašavaju krucijalnim za naciju. Nema jasne podjele nadležnosti između državnih resora, tako da se svako efikasno bavi svojim poslom, jer veliki vođa rješava sve. Ali nema se vremena ni da se državni službenici bave konkretnim životnim problemima, jer društvo mora biti držano u stanju vječnih revolucionarnih „križarskih ratova“ i „džihada“ kako bismo se spašavali od unutrašnjih i vanjskih neprijatelja.

Politika lične lojalnosti također zamjenjuje svaku ideju meritokratije, jer veliki vođa traži odane kadrove koje drži pod kontrolom. Kada nijedna aktivnost nije izvan dosega države, prostor za slobodu pojedinca ostaje sve manji. Kada veliki vođa ili velike vođe pod svojom kontrolom drže sve segmente države i društva, korupcija cvjeta, jer oni na ili povezani s vlasti znaju da za svoja zlodjela neće odgovarati. Samovoljni diktati zamjenjuju jednaku primjenu općih zakona. Transparentnost i slobodan i otvoren protok informacija također se moraju žrtvovati, otežavajući sposobnost društva da procjenjuje i odgovori na probleme. Kada mala šačica autokrata kontroliše državu, guši opoziciju i cenzuriše govor, loše stvari će se rijetko a možda i nikad popravljati. Neće postojati mogućnost zamjene loših i nesposobnih kadrova, osim ako to ne bude volja velikog vođe.

Upravljanje liberalnom državom s buržoaskim vrijednostima moglo bi se činiti mehaničkim i bez romantike. Ali to je ta stabilnost koja omogućuje da otvoreno i organsko društvo procvjeta, poput vinove loze na špaliru. Ograničena vlada najbliže je što smo ikada došli do kompetentne vlade: država koja funkcionira kada i gdje je potrebno, a inače nam se sklanja s puta. To nije korisno samo u dobrim vremenima, nego je apsolutno ključno u trenucima krize kao što je trenutna pandemija.

Kada Vam spomenu uređenu i funkcionalnu državu, da li prvo pomislite na Švicarsku i Švedsku, ili možda Rusiju i Mađarsku? Ipak, koliko od vas zna ko je kancelar Švicarske ili premijer Švedske? No, za Putina i Orbana znate svi.

Mit o učinkovitom autokratu koji nameće red i stabilnost je upravo to: čista fikcija.

O autoru
Danijal Hadžović Publicist, novinar, politolog i osnivač Liberalnog foruma. Zagovara i promoviše izgradnju Bosne i Hercegovine na vrijednostima "života, slobode i težnje za srećom".

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.