Šta će se desiti Evropi ako Rusija zavrne plin?

Evropska mreža operatora prijenosnog sistema za gas mora svake četiri godine provesti simulaciju scenarija katastrofe. U posljednjoj takvoj vježbi prošle godine, razmotrili su 20 nijansi katastrofe i zaključili da “evropska plinska infrastruktura pruža dovoljnu fleksibilnost državama članicama EU-a da… osiguraju sigurnost opskrbe plinom.” Ali plinari nisu ispitali bauk koji sada opsjeda Evropu, objavio je analizu britanski The Economist.

Šta će se dogoditi sada nakon napada Vladimira Putina na Ukrajinu, zbog kojeg Zapad udara Rusiju sankcijama, ako Putin uzvrati zatvaranjem svih plinovoda kojima se ruski plin prenosi Zapadu?

Uvriježeno je mišljenje da je potpuno zatvaranje plina iz Rusije, koji čini otprilike trećinu spaljenog plina u Evropi, nezamislivo. Thane Gustafson, autor promišljene knjige „Klima“ o ruskoj energetici, primjećuje da čak ni na vrhuncu hladnog rata Sovjetski Savez nije zatvorio izvoz plina. A tokom najžešćeg spora Rusije oko plina s Ukrajinom, 2009. godine, poremećeno je samo snabdijevanje plinom koji je tekao kroz tu zemlju, i to tek prolazno.

Ali zatvaranje više nije nezamislivo. Gustafson sada kaže:

– Ne mislim da je uopće malo vjerojatno da bi Putin zaista posegnuo za plinskom slavinom nad Ukrajinom.

Za razliku od svojih sovjetskih prethodnika, ruski predsjednik može priuštiti trošak kratkog energetskog šoka. Jaime Concha iz Energy Intelligencea, industrijskog izdavača, utvrdio je brojke. Ne računajući nikakve kazne i uz pretpostavku prosječne dnevne cijene viđene u četvrtom tromjesečju 2021., on smatra da bi potpuni prekid dovoda plina u Evropu koštao Gazprom između 203 i 228 miliona dolara dnevno izgubljenih prihoda. Dakle, ako bi takav embargo potrajao tri mjeseca (ponuda Putina blijedi u proljeće, kada potražnja za plinom padne na samo 60% te količine u januaru), izgubljena prodaja bi iznosila oko 20 milijardi dolara.

Gubitak te veličine bio bi razoran za nestabilnu sovjetsku ekonomiju, koja se uvelike oslanjala na čvrstu valutu zarađenu prodajom plina Zapadu. No Rusija danas ima oko 600 milijardi dolara u svojim rezervama centralne banke i lako bi mogla podnijeti takav udarac. A mogla bi čak i finansijski napredovati, barem kratkoročno. Samo zveckanje oružja oko Ukrajine već je dovelo do skoka cijena plina i nafte (na potonje otpada većina ruskih energetskih prihoda, a ne plina). Bez rata, banka JPMorgan Chase predviđa da će više cijene dovesti do toga da Gazprom ove godine ostvari više od 90 milijardi dolara bruto operativne dobiti, u odnosu na 20 milijardi dolara u 2019.

Ako Rusija bude imala plinsko oružje, koliko bi to naštetilo Zapadu? Da se prekid ograniči na prolaz plina kroz Ukrajinu, kao 2009., ostatak Evrope bi se dobro snašao. Kao prvo, Gazprom je već smanjio protok plina kroz Ukrajinu. Citigroup, banka, procjenjuje da je to polovina nivoa zabilježenog prošle godine i četvrtina tog nivoa u 2019.

Što ako Putin ukine sav plin za Evropu? Neki trenutni poremećaji bili bi neizbježni. To bi se najoštrije osjetilo u Slovačkoj, Austriji i dijelovima Italije (vidi grafikon), smatra David Victor sa Kalifornijskog univerziteta u San Diegu. Od velikih evropskih zemalja, Njemačka je najranjivija. Zbog svog klimatski motiviranog nastojanja da povuče elektrane na ugalj i svoje nepromišljene odluke, donesene nakon japanske katastrofe u Fukushimi, da zatvori svoje nuklearne elektrane, i dalje se oslanja na prirodni plin više nego što je potrebno. To je najveći evropski potrošač plina, koji čini otprilike četvrtinu njegove ukupne potrošnje energije, a Rusija opskrbljuje više od polovine svog uvoza.

Dobra vijest je da je evropski energetski sistem otporniji nego što je bio tokom krize 2009. Andreas Goldthau sa Univerziteta Erfurt u Potsdamu ukazuje na neke korisne promjene. Mjere za natjecanje (poput zabrane “klauzula o odredišnim mjestima” koje zabranjuju preprodaju plina) oslabile su Gazpromov stisak. Gusta mreža plinskih interkonektora sada povezuje prethodno izolirane zemlje (vidi kartu).

Drugi izvor razloga za optimizam je ukapljeni prirodni plin (LNG). Velika ulaganja u postrojenja za ponovno rasplinjavanje znače da Evropa ima dosta neaktivnih kapaciteta. Citigroup procjenjuje da s historijskim stopama iskorištenosti za te elektrane koje rade s 50% kapaciteta ili manje, regija teoretski može podnijeti dovoljno da zamijeni gotovo dvije trećine ruskog uvoza plina. Dakle, ograničavajući faktor nije kapacitet regasifikacije, već raspoloživa opskrba ukapljenim plinom. Budući da je potrebno dugo vremena za proširenje novih proizvodnih i izvoznih kapaciteta, najbolja nada Evrope bila bi da se dočepa postojećeg LNG tereta koji je izvorno namijenjen negdje drugdje.

Jedan ulagač napominje da je, kada su evropske cijene između oktobra i decembra prošle godine trostruko porasle, “armada lNG-a” otplovila u Evropu dok je teret bio preusmjeren iz Azije. Ovaj priljev nadoknadio je pad uvoza ruskog plina (vidi grafikon 2). Tržišne glasine sugeriraju da dolazi nova armada. Kineske državne energetske kompanije, koje predviđaju brzu zaradu od visokih evropskih cijena plina, nadaju se prodati desetke isporuka LNG. Massimo Di Odoardo iz firme Wood Mackenzie, konsultantske firme, dodaje da budući da je put od Amerike do Evrope kraći od onog do Azije, tankeri za lng mogu obaviti više putovanja – smanjujući dodatnih 10% u izvoznim kapacitetima u Evropu. Sve u svemu, on misli da bi dodatni lng mogao popuniti 15% manjka koji bi proizašao iz potpunog ruskog prekida.

Drugi izvor otpornosti je količina plina u skladištu. Prošlogodišnja oštra zima, zajedno s Gazpromovom nevoljkošću da napuni skladišne jedinice koje kontrolira u Evropi, ostavila je skladište plina na nivoima ispod petogodišnje norme. Uprkos tome, Rystad, firma za istraživanje energetike, izračunava da bi nastavak normalnog vremena ove zime ostavio dovoljno plina u skladištu do proljeća da nadoknadi dva mjeseca izgubljenog ruskog izvoza plina. Neki analitičari vjeruju da bi višak mogao pokriti čak četiri mjeseca prekida, iako bi hladnoća brzo smanjila taj tampon.

Evropa također ima tajno oružje Di Odoardo ukazuje na njegove masivne, o kojima se raspravlja, prodavnice “plinskog jastuka”. Iz tehničkih i sigurnosnih razloga, regulatori insistiraju da skladišne jedinice poput slanih špilja i vodonosnika održavaju ogromnu količinu plina koja inače nije dostupna za stavljanje na tržište. Analitičari Wood Mackenzie računaju da se do desetine ovog jastuka može koristiti bez izazivanja problema. Ako bi regulatori dali dopuštenje, kao što bi mogli u krizi izazvanoj ratom, to bi iznosilo više od mjesec dana ruskog uvoza.

Ukratko, Evropa će patiti ako Rusija prekine plin; ali ta će cijena biti plaćena iz novčanika, a ne kroz fizičku patnju. Energetska tržišta kontinenta tek su prošla kroz cjenovni šok početkom zime, a izgledi za cijenu svih energenata su ružni. JPMorgan Chase predviđa da će Evropa, čak i bez prekida ruskog plina, ove godine potrošiti oko milijardu dolara na energiju, u odnosu na 500 milijardi dolara 2019. Ako bi regija bila prisiljena potrošiti svoje zalihe plina kako bi preživjela rusko isključenje, onda bi tokom ljeta morala trošiti još više na bjesomučnu obnovu svojih rezervi kako bi izbjegla energetsku krizu sljedeće zime.

To je neugodna perspektiva. Ali veću cijenu bi Rusija platila dugoročno. Jedan izvor napominje da bi se Gazprom suočio s “masivnim” komercijalnim posljedicama, od kazni koje se plaćaju kupcima do zaustavljanja priljeva dolara u Rusiju za ugovorna plaćanja. Gazpromu bi bilo teško osigurati bilo kakve dugoročne ugovore u Evropi nakon takvog prikaza agresivne nepouzdanosti. A plinovod Sjeverni tok 2 koji toliko njeguje Putin sigurno bi bio blokiran. Zaustavljanje bi čak moglo uvjeriti Kinu, koja sada oprezno uvozi više ruskog plina, da je njena dugogodišnja zabrinutost oko ruske pouzdanosti utemeljena.

Sve to bi moglo navesti Evropu da u mnogo većoj mjeri pokuša smanjiti svoju ovisnost o ruskom izvozu plina, manje zato što je nesiguran, a više zato što je prihod ono što finansira rusko loše ponašanje”. Ako je Putin želio uništiti Gazpromov posao u Europi, ne bi mogao to učiniti na bolji način, navodi se u tekstu The Economista.