Piše: Orestes R Betancourt Ponce de León (FEE)
Sjećam se da nisam razumio Lenjinovu novu ekonomsku politiku (NEP) kada sam je učio u desetom razredu na Kubi. Kako je moguće da doza kapitalizma može spasiti sovjetski komunizam? U dobi od 15 godina moji prijatelji i ja smatrali smo da je to paradoks. Kasnije, na Univerzitetu u Havani, moj profesor političke ekonomije socijalizma nije znao odgovoriti kako, ako je Lenjin znao da je određena liberalizacija ekonomije korisna, zašto nije napravio te reforme ranije?
Počeo sam vjerovati da je tržište superiornije od države u upravljanju ekonomijom i da su sovjetska i kubanska komunistička nomenklatura (elite) to znale. Ubrzo nakon toga, shvatio sam da bilo kakva protržišna reforma neće ići daleko sve dok postoji jednostranački sistem.
Sam Fidel Castro nije imao izbora nego prihvatiti stidljive reforme ekonomske liberalizacije sredinom 1993. godine. To je bio jedini način da se zaustavi slobodni pad ekonomije Otoka, koja se smanjila za 35% između 1990. i 1993. Slične reforme, iako drugačijeg opsega i trajanja, dogodile su se u Titovoj Jugoslaviji, u Čehoslovačkoj pod Aleksandrom Dubčekom, u Mađarskoj pod Jánosom Kádárom, u Kini pod Deng Xiaopingom, te u Laosu i Vijetnamu s reformama Novog ekonomskog mehanizma i Doi Moia. Nedavno je Nicolás Maduro učinio isto u Venezueli.
Opseg i posljedični uspjeh ovih reformi uvijek je ovisio o tome koliko su ekonomske autonomije nomenklature spremne dati kao mrvice pojedincima. Nemojte se zavaravati, ovo je ekonomija u okovima, uvijek pod ljubomornim okom totalitarne države koja ni na najmanju prijetnju svom političkom monopolu nije oklijevala smanjiti i eliminirati ovu autonomiju.
Pozitivni rezultati su uvijek bili uprkos ograničenjima slobode, vlasništva i trgovine. Evo nekoliko istaknutih primjera.
- Kosyginove reforme (1965.)
„Nove ekonomske politike“ (NEP) (1921-1928) preokrenule su propast boljševičkog ratnog komunizma. Između 1921. i 1923. vozovi su počeli prevoziti dvostruko više robe i putnika, od 1921. do 1926. proizvodnja je porasla za 200%, a između 1922. i 1925. obradiva površina narasla je sa 78 miliona hektara na 104. Nikolaj Buharin skovao je slogan “Seljaci, obogatite se!” i od jednog od ideologa željeznog etatizma ratnog komunizma postao je zagovornik djelomičnih protržišnih reformi NEP-a. Međutim, već je 1920. Ludwig von Mises predvidio da je problem ekonomske računice smrtno ranio utopiju socijalističkog razvoja. Godine 1965. Kosyginove reforme bile su još jedan neuspjeli pokušaj sovjetskog levijatana da se reformira.
- Titova Jugoslavija
Između 1952. i 1974. reforme u Titovoj Jugoslaviji nastojale su povećati poduzetničku moć donošenja odluka radnika, liberalizirale su cijene i smanjile poreze na samoupravna poduzeća. U tom razdoblju ekonomija je rasla oko 6% godišnje, a Jugoslavija je željela biti čudo “tržišnog socijalizma”. Međutim, privatna nepoljoprivredna preduzeća imala su najviše 5 do 10 zaposlenih. Dugoročno, potvrđuje James A. Dorn, izostanak privatnog vlasništva značio je da se nisu formirala ni tržišta kapitala ni tržišta rada, što je uzrokovalo pogrešnu raspodjelu resursa u ekonomiji i neučinkovitost svih vrsta. Protureformama i oproštajem od “tržišnog socijalizma” 1974. godine, pad jugoslavenske ekonomije intenzivirao se padom bruto domaćeg proizvoda, produktivnosti i zaposlenosti.
- Novi ekonomski mehanizam Mađarske
Sa sovjetskom invazijom na Čehoslovačku 1968., Alexander Dubček nije imao vremena vidjeti rezultat svojih reformi. Međutim, Mađarska je implementirala svoj „Novi ekonomski mehanizam“ počevši od 1968. Cijene i plate bile su djelomično liberalizirane, a malo privatno i kooperativno vlasništvo je dopušteno, čime su izbjegnute velike distorzije drugih centralno planiranih ekonomija i nestašice proizvoda nisu bile hronične. Redovi viđeni u drugim socijalističkim istočnoeuropskim zemljama ovdje su bili rijetki. Međutim, nedosljednost i česte protumjere te utjecaj države na ekonomiju učinili su ekonomiju manjkavom. Godine 1990., nakon što su prvi put nakon više od četiri desetljeća održani slobodni izbori, zemlja se odlučila potpuno odmaknuti od ekonomskog etatizma.
- Novi ekonomski mehanizam Laosa
Novi ekonomski mehanizam također je bio naziv za reforme provedene u Laosu počevši od 1985. U nekoliko godina inflacija je smanjena, a makroekonomski pokazatelji poboljšani. Međutim, institucije i zakoni kao skela za privatno vlasništvo i funkcioniranje tržišta bili su slabi, korupcija raširena, a režim i dalje nameće intervencionističku politiku ekonomiji. Kao rezultat toga, Laos ostaje najsiromašnija zemlja u jugoistočnoj Aziji osim malog Istočnog Timora.
- Venecuela danas
Po prvi put od 2013. venecuelanska ekonomija će rasti ili će se barem padati manje nego prethodnih godina. Hiperinflacija i nestašice, koje ostaju hronične, bit će manje nego prethodnih godina. To je rezultat malih reformi koje su započele krajem 2019. Od tada je režim Caracasa uveo ukidanje kontrole cijena i deviznih kurseva, dopuštenje neformalne dolarizirane ekonomije, poticanje stranih ulaganja, posebno u sektoru ugljikovodika, i makroekonomske politike daleko od najčišćeg stila populističkog čavizma. U intervjuu za Bloomberg u junu 2021., Delcy Rodríguez, potpredsjednica i teška kategorija u Caracasu, komentirala je mjere koje je njen vlastiti režim primjenjivao dvadeset godina: “Ne možete reći da je u to vrijeme bio socijalizam, ne. To je išlo direktno protiv ljudi, protiv kupovne moći ljudi.” Čavističkom režimu je trebalo dva desetljeća da potajno prizna svoj neuspjeh. Zemlja još uvijek ima najviši nivo inflacije u svijetu, s ekstremnim siromaštvom koje obuhvata 77% stanovništva i grotesknom korupcijom. Opseg i rezultati ovih reformi, nažalost, bit će ograničeni.
- Kina i 7. Vijetnam
Kina i Vijetnam su najuspješniji primjeri. Treba pročitati Franka Diköttera o užasima Velikog skoka naprijed i Kulturne revolucije, gladi i kanibalizma, da bi se shvatile dimenzije promjene koje je tržište donijelo Kini ubrzo nakon 1979. Isto je s Vijetnamom iz 1986. s Doi Moievim reformama nakon desetljeća rata. Međutim, milioni ljudi izvučeni su iz krajnjeg siromaštva u Kini i Vijetnamu, uprkos državi, a ne zbog nje. U obje zemlje, u usporedbi s privatnim, državni sektor ometa konkurenciju, najmanje je transparentan i inovativan te najneučinkovitiji. Štaviše, prema Indeksu ljudske slobode Instituta CATO (2021.), od 2019. Kineska Komunistička partija intenzivirala je svoje napade na slobodno tržište i ubrzala hapšenja poduzetnika i osnivanje stranačkih ćelija u 73% svih privatnih firmi, što je brojka koja raste na 92% za 500 najvećih firmi u zemlji.
Mrsko tržište je uvijek iznova spašavalo socijalističku utopiju od vlastite bijede. Međutim, čak i ako djeluje kao djelomični i privremeni lijek, dugoročno gledano, etatizam postavlja vrlo nisku gornju granicu za reforme. Malo njih je razumjelo i živjelo ovu stvarnost, kao mađarski ekonomist János Kornai koji je pokazao da je i “tržišni socijalizam” u konačnici neoperabilan. Za Kornaija, “načelo i funkcioniranje socijalističkog sistema može se istinski razumjeti samo iz uloge političke moći i službene ideologije.” Kao Kubanac, također znam da bilo kakva protržišna reforma na Otoku neće ići daleko sve dok postoji jednostranački režim.
Orestes R Betancourt Ponce de León magistrirao je Javnu upravu na Middlebury Institute of International Studies. Bivši je istraživač pripravnik na Institutu CATO i trenutno specijalizirana za sektor međunarodnog razvoja.
