Paradoks tolerancije kaže da ako je društvo neograničeno tolerantno, njegova sposobnost da bude tolerantno biva na kraju oduzeta ili uništena od strane netolerantnog.
Karl Popper je to opisao kao naizgled paradoksalnu ideju da društvo mora zadržati pravo da bude netolerantno prema netoleranciji, da bi održalo tolerantno društvo.
Godine 1945., filozof Karl Popper referirao se na Platonovu odbranu “dobronamjernog despotizma” i paradoks tolernacije definirao u “Otvorenom društvu i njegovim neprijateljima”.
“Neograničena tolerancija mora dovesti do nestanka tolerancije. Ako proširimo neograničenu toleranciju čak i na one koji su netolerantni, ako nismo spremni da branimo tolerantno društvo od naleta netolerantnih, onda će tolerantni biti uništeni, a tolerancija zajedno sa njima. U ovoj formulaciji ne impliciram, na primjer, da uvijek treba potisnuti izgovaranje netolerantnih filozofija; sve dok im se možemo suprotstaviti racionalnim argumentima i držati ih pod kontrolom javnim mnijenjem, potiskivanje bi svakako bilo najnepametnije. Ali trebamo tražiti pravo da ih suzbijemo kada je nužno čak i silom; jer se lako može ispostaviti da oni nisu spremni da nas upoznaju na nivou racionalnog argumenata, već počinju s negiranjem svih argumenata; mogu zabraniti svojim sljedbenicima da slušaju racionalnu argumentaciju, jer je varljiva, i naučiti ih da na argumente odgovaraju šakama ili pištoljem. Stoga trebamo tražiti, u ime tolerancije, pravo da ne tolerišemo netolerantne. Trebali bismo zagovarati da se svaki pokret koji propovijeda netoleranciju stavlja izvan zakona i da podsticanje na netoleranciju i progon smatramo zločinom, na isti način kao što bismo trebali smatrati poticanje na ubistvo, ili otmicu, ili oživljavanje trgovine robljem, kao kriminalno”.
