Piše: Milton Friedman (Odlomak iz knjige “Sloboda izbora)
Inflacija je bolest, opasna i ponekad fatalna bolest, koja može da uništi društvo ako se ne zaustavi na vrijeme. Hiperinflacije u Rusiji i Njemačkoj poslije Prvog svjetskog rata – kad su se cijene udvostručavale i više nego udvostručavale tokom jednog dana – pripremile su teren za komunizam u jednoj i nacizam u drugoj. Hiperinflacija u Kini poslije Drugog svjetskog rata pomogla je da Mao pobijedi Chiang Kai-sheka. Inflacija u Brazilu, koja je 1954. dostigla 100% godišnje, dovela je na vlast vojsku. Daleko oštrija inflacija doprinijela je zbacivanju Allendea u Čileu, 1973. godine, i Isabele Peron u Argentini, 1976. čemu je u obje zemlje slijedilo preuzimanje vlasti od strane vojne hunte.
Nijedna vlada nije spremna da prihvati odgovornost za nastanak inflacije, čak ni u manje zaraznom stepenu. Državni službenici uvijek nađu neki izgovor – pohlepni biznismeni, gramzivi sindikati, rasipni potrošači, arapski šeici, loše vrijeme ili bilo šta drugo što izgleda bar malčice vjerovatno. Nema sumnje da su biznismeni pohlepni, sindikati gramzivi, potrošači rasipni, da su arapski šeici podigli cijene nafte i da je vrijeme često loše. Sve ovo može da podigne cijene pojedinim artiklima; oni ne mogu da izazovu rast cijena dobara općenito. Oni mogu da uzrokuju povremene padove i skokove u stopi inflacije. Međutim, oni ne mogu da proizvedu kontinuiranu inflaciju iz jednog prostog razloga: nijedan od navodnih krivaca ne posjeduje mašinu na kojoj može da štampa one komade papira što ih nosimo u džepovima; niko ne može da zakonski ovlasti knjigovođu da u poslovne knjige unosi sume koje odgovaraju tim komadima papira.
Inflacija nije kapitalistički fenomen. Jugoslavija, komunistička zemlja, iskusila je jednu od najvećih stopa inflacije u Evropi; Švicarska, bastion kapitalizma, jednu od najnižih. Inflacija nije komunistički fenomen. Kina je pod Maom imala nisku inflaciju; Italija, Ujedinjeno Kraljevstvo, Japan i Sjedinjene Države – sve kapitalističke zemlje – imale su poveću inflaciju prošle decenije. U modernom svijetu, inflacija je fenomen štamparske mašine.
Prepoznavanje da je visoka inflacija uvijek i svuda monetarni fenomen samo je početak razumijevanja uzroka inflacije i lijeka za nju. Elementarnije pitanje je zašto moderne vlade tako brzo povećavaju količinu novca? Zašto one proizvode inflaciju kad shvataju njenu potencijalnu štetnost?
Prije nego što se okrenemo tom pitanju, vrijedno je zadržati se nešto duže na tvrdnji da je inflacija monetarni fenomen. Uprkos važnosti te tvrdnje, uprkos brojnim historijskim dokazima koji je potkrepljuju, ona se često negira – u velikoj mjeri zbog dimne zavjese kojom vlade pokušavaju da sakriju sopstvenu odgovornost za inflaciju.
Kada bi količina dobara i usluga koje se mogu kupiti – kratko rečeno, proizvodnja – rasli istom brzinom kao i količina novca, cijene bi bile stabilne. Cijene bi čak mogle i da postepeno padaju jer bi zbog viših prihoda ljudi poželjeli da veći dio svog imetka čuvaju u obliku novca. Inflacija nastaje kad količina novca raste osjetno brže od proizvodnje, i što je brži rast količine novca po jedinici proizvodnje, to je više stopa inflacije. Ne postoji vjerovatno nijedna tvrdnja u ekonomiji koja je toliko utemeljena kao što je ova.
Proizvodnja je ograničena dostupnošću fizičkih i ljudskih resura i unapređenjem znanja i sposobnosti da se oni upotrijebe. U najboljem slučaju, proizvodnja može da raste samo prilično sporo. Tokom posljednjeg vijeka, proizvodnja u Sjedinjenim Državama je rasla po prosječnoj stopi od 3 posto godišnje. Čak i na vrhuncu brzog rasta u Japanu, poslije Drugog svjetskog rata, proizvodnja je rasla 10 posto godišnje. Količina robnog novca je podložna sličnim fizičkim ograničenjima, mada je, kao što ilustruju primjeri duhana, plemenitih metala iz Novog svijeta i zlata u devetnaestom vijeku, robni novac s vremena na vrijeme rastao brže nego proizvodnja uopšte. Moderni oblici novca – papir i knjigovodstveni obračuni – nisu podložni nikakvim fizičkim ograničenjima. Nominalna količina, to jest broj dolara, maraka, funti i drugih novčanih jedinica može da raste po bilo kojoj stopi, a povremeno je rastao po fantastičnim stopama.
Tokom njemačke hiperinflacije poslije Prvog svjetskog rata, na primjer novac iz-ruke-u ruku je rastao po prosječnoj stopi više nego 300 posto mjesečno, duže od jedne godine, a isto tako i cijene. Tokom mađarske hiperinflacije poslije Drugog svjetskog rata, novac iz-ruke-u ruku rastao je po prosječnoj stopi 12.000 posto mjesečno, cijelu jednu godinu, dok su cijene rasle po stopi od čak 20.000 posto mjesečno[1].
Tokom daleko umjerenije inflacije u Sjedinjenim Državama, od 1969. do 1979. godine, količina novca je rasla po prosječnoj stopi 9 posto godišnje, a cijene po prosječnoj stopi 7 posto godišnje. Razlika između ova dva postotka održava prosječnu stopu rasta proizvodnje od 2,8 posto tokom iste decenije.
Kao što ovi primjeri pokazuju, ono što se događa s količinom novca obično daleko nadmašuje ono što s događa s proizvodnjom; otuda i potiče naše upućivanje na inflaciju kao monteratni fenomen, bez dodavanja ikakve kvalifikacije o proizvodnji. Ovi primjer također pokazuju da ne postoji precizna jedan-prema-jedan korespodencija između stope monetarnog rasta i stope inflacije. Međutim, koliko znamo, u historiji nema primjera jače inflacije koja je trajala makar malo duže a da nije bila praćena otprilike odgovarajućim naglim porastom količine novca; nema primjera ni naglog povećanja količine novca koje nije praćeno otprilike odgovarajućom jačinom inflacije,
Nekoliko grafikona (tabele 1-5) pokazuju postojanost tog odnosa nedavnih godina. Neprekinuta linija na svakom grafikonu predstavlja količinu novca po jedinici proizvodnje za određenu zemlju, iz godine u godinu, od 1964. do 1977. Druga linija predstavlja indeks cijena. Da bi se dva niza učinila uporedivim, oba su izražena u procentima njihovih prosječnih vrijednosti za cijeli period (1965. – 1977. = 100 za obje linije).
Dvije linije imaju nužno isti prosječni nivo, ali u aritmetici nema ničega što zahtijeva da dvije linije budu iste za bilo koju pojedinu ulogu.
Dvije linije za Sjedinjene Države u tabeli 1 se skoro ne mogu razlikovati. Kao što pokazuju preostale tabele, to nije svojstveno samo Sjedinjenim Državama. Mada se dvije linije za neke zemlje razlikuju više nego što je to slučaj za Sjedinjene Države, za svaku zemlju su dvije linije upadljivo slične. Različite zemlje su iskusile vrlo različite stope monetarnog rasta. U svakom slučaju, ta razlika je praćena različitim stopama inflacije. Brazil je najekstremniji (tabela 5). On je prošao kroz brži monterarni rast nego bilo ko drugi, ali i kroz višu inflaciju.
Šta je uzrok čemu? Da li količina novca raste brzo jer cijene rastu brzo ili je obratno? Jedan od putokaza jeste da se na većini grafikona broj koji označava količinu novca odnosi na godinu koja se završava šest mjeseci ranije nego godina kojoj odgovara indeks cijena. Mnogo uvjerljiviji doklaz dobija se ispitivanjem institucionalnih aranžmana kojima je određena količina novca u tim zemljama, i sagledavanjem velikog broja historijskih epizoda po kojima je kristalno jasno šta je uzrok a šta posljedica.
Jedan dramatični primjer su događaji tokom američkog Građanskog rata. Jug je finansirao rat najviše mašinom za štampanje novca i tako izazvao inflaciju koja je od oktobra 1861. do marta 1864. iznosila prosječno 10 posto mjesečno. Pokušavajući da smanji inflaciju, Konfederacija je donijela zakon o monetarnoj reformi: „Maja 1864., došlo je do monetarne reforme i zaliha novca je bila smanjena. Opšti indeks cijena je dramatično pao… uprkos nadolazećim armijama Unije, predstojećem vojnom porazu, smanjenju trgovine s inostranstvom, neogranizovanoj vladi i niskom moralu armije Konfederacije. Smanjivanje zalihe novca imalo je daleko važniji utjecaj na cijene nego sve te moćne sile“.[2]
Ovi grafikoni pobijaju mnogo široko rasprostranjena objašnjenja inflacije. Sindikati su najomiljenije crne ovce. Njih optužuju da koriste svoju monopolsku moć da podignu plate, što podiže troškove čime se, opet, podižu cijene. Ali, kako to onda grafikoni za Japan, gdje su sindikati od zanemarljive važnosti, i za Brazil, gdje ih vlada jedva podnosi i pod čijim su budnim okom, pokazuju iste odnose kao i grafikoni za Ujedinjeno Kraljevstvo gdje su sindikati jači nego u bilo kojoj drugoj zemlji, i za Njemačku i Sjedinjene Države, gdje sindikati imaju upadljivu radnu snagu? Sindikati mogu da pruže korisne usluge svojim članovima. Oni mogu da nanesu i veliku štetu ograničavanjem mogućmnosti zapošljavanja drugima, ali oni ne stvaraju inflaciju. Povišice plata koje prevazilaze povećanja produktivnosti rezultat su inflacije, prije nego njen uzrok.
Slično tome, inflaciju ne uzrokuju ni biznismeni. Rast cijena koje oni naplaćuju rezultat je ili odraz drugih sila. Biznismeni svakako nisu pohlepniji u zemljama koje su iskusile visoku inflaciju nego što su u zemljama koje su iskusile nisku, nisu ni pohlepniji u jednom periodu više nego u drugom. Zašto je onda inflacija toliko viša na nekim mjestima i u nekim vremenima no na drugim mjestima i različitim vremenima.
Drugo omiljeno objašnjenje inflacije, posebno ljudima iz vlade koji žele da izbjegnu odgovornost, jeste da je ona uvezena spolja. To objašnjenje je bilo često tačno kad su monete većih zemalja bile povezane sredstvom zlatnog standarda. Inflacija je tada bila međunarodni fenomen zato što su mnoge zemlje koristile istu sirovinu kao novac, i bilo šta što je količnu tog robnog novca povećavalo, utjecalo je na sve njih. Međutim, to svakako nije tačno kad je riječ o skoroj prošlosti. Kad bi bilo, kako bi stope inflacije mogle da budu toliko različite u različitim zemljama? Japan i Ujedinjeno Kraljevstvo su prošli kroz inflaciju po stopi od 30 posto i više početkom sedamdesetih, kada je inflacija u Sjedinjenim Državama bilo oko 10 posto, a u Njemačkoj ispod 5 posto. Inflacija je svjetski fenomen u tom smislu što se dešava u mnogim zemljama u isto vrijeme – baš kao što su visoka državna potrošnja i ogromni državni deficiti svjetski fenomen. Ali, inflacija nije međunarodni fenomen u smislu da svakoj zemlji ponaosob nedostaju sposobnosti da kontroliše sopstvenu inflaciju – baš kao što ni visoka državna potrošnja i ogromni državni deficiti nisu proizvodi sila van kontrole pojedine zemlje.
Niska produktivnost je naredno omiljeno objašnjenje inflacije. Ipak, razmislite o Brazilu. On je prošao kroz jednu od najviših stopa rasta produktivnosti na svijetu – i jednu od najviših stopa rasta inflacije. Zaista, ono što je važno za inflaciju je količina novca po jedinici proizvodnje, ali, kao što smo zapazili kao praktičnu stvar, promjene u proizvodnosti su daleko nadmašene promjenama u količini novca. Ništa nije važnije za dugoročno ekonomsko blagostanje zemlje od povećanja produktivnosti. Ako produktivnost raste za 3,5 posto godišnje, proizvod se udvostručava poslije dvadeset godina.; pri porastu od 5 posto godišnje – za četrnaest godina; to je osjetna razlika. Međutim, produktivnost je statista u inflaciji; novac je glavni glumac.
Šta je s arapskim šeicima i OPEC-om? Oni su nam nametnuli visoke izdatke. Nagli skok cijena nafte smanjio je količinu dobara i usluga koje smo mogli da koristimo, zato što smo morali da izvozimo više da bismo platili naftu. Smanjenje proizvoda podiglo je nivo cijena. Ali, to je bilo trajno dejstvo. To nije proizvelo nikakav dugotrajni efekt na stopu inflacije s tog višeg nivoa cijena. Tokom narednih pet godina poslije naftnog šoka, inflacija u Njemačkoj i Japanu je padala: u Njemačkoj s oko 7 posto na manje od 5 posto, a u Japanu s preko 30 posto na manje od 5 posto 1976., a onda skočila na 13 posto 1979. Da li se ova veoma različita iskustva mogu objasniti jednim naftnim šokom koji je bio zajednički za sve zemlje? Njemačka i Japan su stopostotno zavisne od uvozne nafte, pa ipak su u sasijecanju inflacije postupile bolje od Sjedinjenih Država, koje su samo 50 posto zavisne, ili od Ujedinjenog Kraljevstva koje je postalo značajan proizvođač nafte.
Vraćamo se na osnovnu tvrdnju. Inflacija je prevashodno monetarni fenomen proizveden bržim povećanjem količine novca nego proizvodnje. Ponašanje količine novca je stariji partner; ponašanje proizvoda mlađi. Mnogi fenomeni mogu da dovedu do privremenih fluktuacija u stopi inflacije, ali mogu da imaju trajno dejstvo samo ako djeluju po stopu monetarnog rasta.
[1] Vidi Phillip Cagan, „The Monetary Dynamics og Hyperinflation“, u Milton Friedman, ed., Studies in the Quantity Theory of Money, Chicago: University of Chicago Press, 1956., str. 26.
[2] Eugene M. Lerner, „Inflation in the Confederay 1861. – 1865.“, u M. Friedman, „Studies in the Quantity Theory of Money“, str. 172.
