Budžetska Republika Bosna i Hercegovina

Piše: Danijal Hadžović

 

Protesti u Bosni i Hercegovini uistinu se rijetko dešavaju. Život u jednoj od najkorumpiranijih država Evrope s niskim standardom, sa visokom nezaposlenošću, siromaštvom i niskim platama, ne rezultira buntom protiv sistema, nego sveopćom letargijom i pasivnošću.

Od kolijevke do groba

Ipak, kada se protesti i dese, uglavnom su socijalnog karaktera. Različite grupe stanovništva zahtijevaju od države  da ih zbrine i nešto im da, bilo je da je riječ o radnicima propale državne firme koji traže plate i uvezivanje staža ili boraca koji zahtijevaju veće naknade.

Socijalni protesti s prilično općenitim zahtjevima okupljenih održani su početkom jula u Sarajevu. Iza ovih protesta stajali su Sanjin Musa i nekolicina sindikata u BiH. Demonstranti su tražili povećanje socijalnih davanja, od uvođenja naknada za porodilje u iznosu od 1.000 KM (500 eura) na nivou cijele Federacije BiH, povećavanja naknada za demobilisane borce, naknada za nezaposlene, itd… Istovremeno, zatraženo je uvođenje minimalne plate od 1.300 KM. Koliko je primjerice ovaj potez smislen dovoljno će vam reći podatak da trenutna prosječna plata u BiH iznosi oko 1.100 KM (550 evra), a najniža 540 KM (277 eura). Istovremeno, traženo je i ukidanje ili smanjenje postojećih poreza i daždbina, od nameta na plate preko akciza na gorivo do PDV-a, kako bi se ublažili troškovi za građane.

Dakle, zahtjevi su podrazumijevali uvođenje minimalne plate na nivo veći od prosječne, što bi, i najvećim laicima je jasno, dovelo do astronomske nezaposlenosti i masovnog kršenja zakona o minimalnoj plati, te istovremeno – i povećanje izdadataka države za socijalna davanja i smanjivanje poreza. To već govori o popriličnoj  ekonomskoj nepismenosti i nečemu što spada u sferu djedomrazovštine, a ne racionalnih zahtjeva. Bilo je tu i ne pretjerano manje besmislenih zahtjeva poput jednostavnog navođenja „tražimo povećanje plata“ (kome? kako?), „zahtijevamo prednost pri zapošljavanju“ (za koga, gdje?), itd…

No, ovo govori puno toga o sistemu vrijednosti i političkim željama prosječnog Bosanca i Hercegovca u odnosu prema državi – one se svode na zahtjeve da im država nešto materijalno obezbijedi, da im to što država treba da pruži bude obilno i da država bude majka koja o njima brine od kolijevke do groba.

 

Da socijalisti razumiju ekonomiju, ne bi bili socijalisti

U tom smislu, znakovita je bila izjava glavnog organizatora protesta, Sanina Muse:

BiH nije siromašna država, ravnaju nas sa Bocvanom i Ugandom — uz dužno poštovanje tim državama — BiH je bogata. A kada bi se bogatstvo ove države ravnomjerno raspoređivalo, BiH bi ubrzo postala jedna od bogatijih na svijetu,

poručio je Musa.

Ne zna se šta je pogrešnije u ovoj izjavi,  nepoznavanje osnovnih činjenica poput toga da se pežorativno govori o Bocvani koja zapravo za oko 500 dolara ima veći nominalni BDP per capita od BiH, ili tvrdnji da je Bosna i Hercegovina zapravo bogata zemlja, ali je problem što se, eto, to njeno bogatstvo nije „ravnomjerno raspoređivalo“. Ko biva, prebogati smo, samo nam to bogatstvo sebi otme malobrojna elita i sve bi bilo bolje kada bi se ono njima oduzelo i podijelilo svima ravnomjerno.

Priom Musa koji daje ovakve izjave nije nikakav ljevičarski aktivist ni socijalist. Naprotiv, radi se o jednom o popularnijih islamističkih aktivista u Bosni i Hercegovini i predsjedniku marginalne stranke „Vjera, narod, država“, koja otvoreno zagovara organiziranje države na islamskim vjerskim principima i zakonima.

No, na ovom primjeru vidi se da se glede socio-ekonomskih pitanja radikalna vjerska desnica u BiH ne razlikuje previše od ljevičarskog ekstremiteta.

Problem je, međutim, što BiH ni po kojem mjerilu nije bogata zemlja. Po BDP-u per capita, kao najpouzdanijem mjerilu standarda nekog društva, Bosna i Hercegovina je u donjoj polovini svijeta. Po nominalnom smo na 110. mjestu u svijetu, a po paritetu kupovne moći na 86. mjestu, u društvu Barbadosa, Gabona i Surinama. Dakle, gdje je to bogatstvo koje bi se trebalo preraspodjeljivati?

Dobrim dijelom ga i nema ne zbog nedostatka preraspodjele, nego što se i ovo postojeće malo preraspodjeljuje masovno i naširoko, tako da se za relativno sitne pare kupuje socijalni mir i ubija poduzetnička inicijativa.

 

Društvo preraposdjele

Zadatak tranzicije Bosne i Hercegovine iz socijalizam u kapitalizam, s izuzetkom onih početnih reformi Ante Markovića, pripao je novim nacionalističkim elitama koje su zemlju prethodno vodile u brutalno krvoproliće i ostavile za sobom potpuno urušenu državu i ekonomiju.

Ipak, ako su bili zaodjenuti u nova nacionalna ruha, to ne znači da njihov mentalni čip u pogledima na društvo nije bio komunistički u shvatanju vlasti i moći. To shvatanje gleda na vlast kao na sredstvo da se, radi lične moći i bogatstva, što više segmenata društva i što veći broj stanovnika zadrži pod direktnom kontrolom vladajućih oligarhija. Dejtonska državna struktura, sa dva entiteta, deset kantona i njihovim bezbrojnim institucijama, davala im je idealno tlo za stvaranje jednog glomaznog čudovišta. S puno moći. Puno novca. I puno zavisnika.

Pogodovale su im i sklonosti i zahtjevi stanovništva. Stanovništvo je htjelo, a i dalje hoće, da država brine o njemu. Sve kategorije su manje-više složne u tome. I političari su im, u skladu sa zahtjevima, ispunjavali njihove želje.

Nakon završetka rata, svi demobilisani borci, sve tri vojske, tražili da dobiju boračke naknade i osigurana mjesečna primanja kao vraćanje duga za njihovo učešće u ratu. I vlasti su im to i dale.

Umjetnici su tražili da pozorišta, galerije, muzeji, filmska industrija, festivali, čak i kina, budu finansirana i obezbijeđena budžetom. I vlasti su im to i dale.

Narodi su tražili besplatno školovanje od osnovne škole do fakulteta. I vlasti su im to i dale. U mnogim dijelovima BiH omogućili su im čak i besplatne udžbenike.

Narodi su tražili da im zdravstvo i penzije u potpunosti budu obezbijeđeni i osigurani od države. I vlasti su im to dale.

Narodi su se odlučno protivili privatizaciji državnih kompanija smatrajući to pljačkom društvenog bogatstva i rasprodajom „porodične srebrenie“, i ogroman broj njih političke elite jesu zadržale u državnom vlasništvu. U ovom trenutku u vlasništvu države nalazi se oko 550 kompanija koje, prema posljednjim podacima MMF-a, zajedno generišu dug koji iznosi oko 9 milijardi KM, što je blizu jednog ukupnog godišnjeg budžeta BiH na svim nivoima.

Od 10 kompanija s najviše zaposlenih u BiH u 2021. godini, njih 9 je u većinski državnom vlasništvu.

Od oko 820.000 registrovanih zaposlenih u BiH, čak oko 200.000, ili jedna četvrtina, radi u državnoj administraciji! Dodajmo tome i približno 100.000 ljudi koji rade u kompanijama u većinski državnom vlasništvu, i dobit ćemo brojku od približno 300.000, tj. preko trećine ljudi koji rade direktno za državu.

A koliko tek sve to zabrinjavajuće izgleda kada se navedenim brojkama doda i 820.000 penzionera, više od 200.000 korisnika boračkih naknada, 487.000 nezaposlenih koji imaju osiguranu zdravstvenu zaštitu, korisnici socijalne pomoći čiji broj oscilira (nezaposlenost, siromaštvo, porodiljske naknade, mnogočlane porodice, naknade za stupanje u brak…), brojne zaposlene u nevladinim organizacijama subvencioniranim od države, ili čitave sektore društva koji žive od grantova i donacija stranih vlada, odnosno poreskog novca stranih državljana.

Privatizacija koja je izvršena u BiH, velikim dijelom je bila kriminalna te je dobrim dijelom imala za cilj da društveno bogatstvo ostane pod stranačkom kontrolom, na način da su novi vlasnici najpotentnijih firmi postajale persone, nerijetko sumnjive ratne prošlosti, koje su bile uvezane s vladajućim etničkim elitama. Tako je uspostavljen je sistem stranačko-privatnog partnerstva, na način da je stvoren čitav niz stranačkih „privatnih“ firmi koje, dok s jedne strane mogu računati na unosne poslove s državom i javne tendere, s druge se moraju finansijski oduživati svojim političkim sponzorima. Naravno da se u takvom sistemu nemilosrdno guši i svaka konkurencija koja bi na bilo koji način pokušala poremetiti poslovne interese ili tržišnu poziciju takvih firmi.

 

Budžetska narkomanija

Dakle, kao što možemo vidjeti, najveći broj građana u BiH ne samo da ima koristi od budžeta, nego i direktno zavisi od njega. Vladajuće stranke sve te grupe koje od budžeta žive nastoje da podmire i da svima pruže po nešto. Problem je što tog budžeta nikad nije dovoljno za potrebe i interese svih njih, jer je BiH siromašna zemlja, a siromašna je zato što ovako ustrojen sistem i odnos u društvu ni ne omogućava značajniju akumulaciju bogatstva i razvoj.

Pet je ključnih problema koje generiše ovako uspostavljen sistem. Prvi je generalna neproduktivnost društva, s obzirom da vezanje tolikog broja ljudi za budžet za direktnu posljedicu ima da je mnogo onih koji od budžeta žive, a malo onih koji ga svojim radom i stvaranjem nove vrijednosti, pune.

Drugi je problem uzrokovan ovim prvim je što je realni sektor, koji jedini stvara novu vrijednost, posebno politički neuvezan mali biznis, preopterećen previsokim nametima kojima finansira javni sektor. Pored nameta, preopterećen je i štetnim regulacijama i administrativnim paklom koji služi da daje moć i što veću kontrolu državnom sektoru (jer tolike institucije i toliki partijski uposlenici moraju imati svrhu). S obzirom da većina budžeta odlazi na administraciju i socijalna davanja, vrlo malo sredstava u konačnici ostaje za ulaganje u razvoj, infrastrukturu, itd…

Treći i najveći problem ovog sistema je što on stvara jednu sveprožimajuću etnički zasnovanu partokratiju kao ključnu odliku BH društva. S toliko sfera društva i tolikim brojem ljudi čija egzistencija, postojanje i razvoj direktno zavise od budžeta, kao rezultat dobijamo da neprikosnoveni gospodari društva postaju oni koji kontrolišu taj budžet, odnosno budžete – a to su, u slučaju BiH, nacionalne stranačke elite. Od privrede preko kulture do sporta, doslovno je sve podređeno volji etničkih elita i premreženo stranačkim ljudima koji drže stvari pod kontrolom. Na taj način dobijamo stranački porobljeno društvo. Naravno, s vlašću koja pod svojom kontrolom drži tolike resurse, nužno će se kao posljedice rađati i masovni kriminal, korupcija, nepotizam i zlupotrebe kao prirodne bolesti velike države.

Četvrti je problem što je BiH siromašna zemlja, tako da je i pored svega, novca iz budžeta uvijek malo, a grupe koje ga dobijaju su uvijek nezadovoljne. Penzioneri će tražiti veće penzije, kulturnjaci će vlasti optuživati da puštaju kulturu da propada, demobilisani borci da je država izdala svoje najveće sinove, privrednici da država ne pomaže privredu i ne želi zaštiti radna mjesta… Svi će dobijati ponešto i svi će ostati nerazvijeni. Naravno, sa malo novca koji se naširoko dijeli i raspodjeljuje, a puno usluga koje država pruža, i te usluge, poput zdravstva i školstva, bit će srazmjerne njihovoj cijeni, tj. krajnje nekvalitetne i na samom evropskom začelju.

I peto, problem je što u društvu zapravo i nema kritične snage koja će odlučnije protestovati protiv ovakvog  sistema i zagovarati reforme koje bi Bosnu i Hercegovinu iz društva budžetskih zavisnika transformirale u društvo kreatora nove vrijednosti i ljudi koji se oslanjaju na sebe. Bazični sistem masovne preraspodjele i države koja brine o svemu, niko ne dovodi u pitanje. Opozicija uglavnom obećava da će oni davati i više od vlasti različitim osjetljivim i popularnim kategorijama, ali da pritom neće krasti za sebe i da će javnim parama puno bolje rukovoditi. Društveni intelektualci, oni koji nisu pristali biti trubaduri vladajućih etničkih oligarhija, najčešće dolaze s ljevice i postojeći sistem kritikuju uglavnom ne s pozicija da je država prevelika i da dijeli previše, nego da ne daje dovoljno, s posebnim akcentom na nauku, kulturu i socijalna davanja, što će nerijetko pripisivati neoliberalnoj logici i neoliberalnom sistemu, ma koliko to u bh. prilikama apsurdno zvučalo.

A sve kategorije u društvu vodit će grčevitu borbu ne za to da se poreski novac prestane tako dijeliti šakom i kapom te da se veći dio društvenog bogatstva preusmjeri ka realnom sektoru i omogući njegov rast, nego da i oni dobiju što veći dio kolača. I dok god bude preovladavao takav mentalitet, BiH će biti društvo zavisnika. Društvo preraspodjele, ne društvo stvaranja. Preraspodjele kojoj će, pored domaćih poreza, doprinositi doznake iz inostranstva koje čine 3 milijarde KM, strani krediti i donacije EU.    

 

Socijalizam (ni)je propao

Socijalizam je propao. Bosna i Hercegovina formalno jeste uvela kapitalizam. Vi danas možete registrovati firmu, postoji i tržište, većina firmi je u privatnom vlasništvu. Ali najveće firme i najviše resursa društva pod suverenom je kontrolom države, odnosno etničkih elita koje preko stranaka njom upravljaju.

Bio je to zapravo prešutni dogovor vlasti s narodom. Narod je navikao i želio da živi od države i budžeta, da napreduje preko poznastava i na osnovu podobnosti a ne sposobnosti i rezultata. Političarima odgovara što veća država i državna kontrola, jer im to direktno omogućava veću moć, vlast, bogatstvo i kontrolu.

Narod u BiH je kroz socijalizam (a i prijašnjje sisteme) odgojen u uvjerenju da je država tu da mu sve probleme rješava i da brine za njega. Od kolijevke do groba.

Narod je to koji želi i uvjeren je da je moralo ispravno da se živi od preraspodjele. I da država treba brinuti o svemu i svima.

A šta će se preraspodjeljivati ako to prethodno niko ne privredi i ne stvori?

Kako ćemo biti bogati ako nam je čitav sistem baziran ne na tome da stvaramo bogatstvo, nego da dijelimo bogatstvo koje nemamo?

Nažalost, većina ljudi nije spremna da promijeni tu paradigmu i nevsjesno sebe osuđuje na skroman život, gdje za šaku materijalne sigurnosti svoju slobodu i dostojanstvo prodaje etničkim oligarhijama koje kontrolišu budžet, na taj način direktno doprinoseći povećanju njihove moći i vlasti nad društvom.

O autoru
Danijal Hadžović Publicist, novinar, politolog i osnivač Liberalnog foruma. Zagovara i promoviše izgradnju Bosne i Hercegovine na vrijednostima "života, slobode i težnje za srećom".

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.