U sedmicama nakon izlaska filma The Dark Knight Rises, koji je ovog mjeseca dominirao američkim kino blagajnama prije 10 godina, režiser Christopher Nolan uporno je poricao da je ugradio političku perspektivu u posljednji film svoje iznimno uspješne trilogije o Batmanu.
“Ono što zapravo pokušavamo učiniti jest prikazati pukotine u društvu, pokazati sukobe koje bi neko pokušao otvoriti”, rekao je Rolling Stoneu odgovarajući na pitanje vodi li negativac iz filma, Bane, pobunu protiv 1 posto Gotham Cityja i da li eksplicite odražava (i kritizira) tada relevantan pokret Occupy Wall Street. “Dobit ćemo jako različita tumačenja onoga što film podržava, a što ne podržava, ali on ne radi ništa od toga. On samo priča priču.”
Ta je priča, međutim, nedvojbeno prožeta političkom simbolikom. Nolanov posljednji film o Batmanu temelji se na temama koje su bile centralne za Batman: Početak i Vitez tame – nejasnoj granici između herojskog individualizma i haotičnog vigilantizma i pitanjima o prirodi pravde – ali uporište filma je parabola o mračnim mjestima u koja populizam može voditi.
Ili, bolje rečeno, kamo može voditi. “Ako populističkim pokretom manipulira neko ko je zao, to je sigurno kritika zle osobe”, rekao je Nolan u tom istom intervjuu Rolling Stoneu, lagano podižući ruku. “To se dogodilo drugim društvima kroz historiju, mnogo puta, pa zašto ne i ovdje? Zašto ne Gotham?”
Doista, The Dark Knight Rises nije usko razrađena kritika pokreta Occupy, već ga je bolje shvatiti kao potpunu kritiku populizma općenito – i, tačnije, načina na koji populistički pokreti cinično koriste vođe koji traže moć za sebe, a ne kao pravi izraz volje naroda. U tom smislu, film je sada možda čak i relevantniji nego kad je izašao.
Zasigurno nije slučajno što Baneova revolucija započinje vatrenim govorom kojim potiče ljude Gothama da napadnu zatvor. Niti da se revolucija uskoro pretvori u paradna suđenja i javna smaknuća. Francuska revolucija, možda ultimativni historijski primjer populizma koji je pošao po zlu, motiv je koji se ponavlja kroz cijeli film—pri kraju, policijski komesar Jim Gordon veliča Batmana citirajući Priču o dva grada, za slučaj da već niste shvatili poentu .
Na prvi pogled, ta bi paralela filmu mogla dati neku vrstu konzervativnog etosa stare škole. “Ono što danas prolazi kao desničarski film je The Dark Knight Rises, koji iznosi prilično skromnu premisu da, koliko god bogati bili iritantni, zapravo njihovo ubijanje i uzimanje svih njihovih stvari može biti pretjerano”, našalio se Jonathan iz New York magazina Chait u svojoj recenziji filma.
Ali pretjerano je pojednostavljivanje promatrati Uspon mračnog viteza kao upozorenje o haosu koji bi mogao nastati ako se institucije koje upravljaju društvom – zatvori, političke vođe, policija – sruše.
Uostalom, Nolan je u prva dva filma u franšizi isticao različite načine na koje su institucije u središtu Gothamovog društva gotovo beznadno korumpirane. Bruce Wayne je isprva motiviran da preuzme kaput i ogrtač u Batman Beginsu kako bi se suprotstavio kriminalnoj rulji koja je nedodirljiva za ruku zakona. Ta je korupcija personificirana u padu reformski nastrojenog okružnog tužitelja Harveya Denta u Vitezu tame. Oni koji imaju moć da naprave razliku ili su mrtvi (poput Wayneovih roditelja) ili su ravnodušni, objašnjava Rachel Dawes Bruceu u prvom filmu. Razni likovi kroz trilogiju ponavljaju nam da Gothamu nema spasa.
U isto vrijeme, pokazano nam je da su ljudi Gothama u osnovi dobri. Najupečatljiviji primjer: kada im je Joker dao priliku da dignu u zrak trajekt pun osuđenih kriminalaca kako bi se spasili od iste sudbine, grupa nasumičnih civila iz Gothama odbija to učiniti. No to su također odbili i osuđeni kriminalci.
Čitati The Dark Knight Rises kao konzervativno upozorenje o važnosti institucija i opasnosti od mafije zahtijevalo bi odbacivanje većine moralnih okvira koje je Nolan ugradio u trilogiju. Krije se nešto suptilnije.
Zapravo, institucionalna korupcija je ta koja potiče Banea i Taliju al-Ghula na zavjeru da unište grad u trećem filmu. To što su zlikovci odabrali populistički ustanak kao oblik uništenja Gothama je okrutna šala koja se zbija kako na račun Batmana (koji inzistira na temeljnoj vrlini naroda, uprkos nasilju mafije), tako i na račun samih ljudi u gradu koji vjeruju da oni sami preuzimaju vlast, ali će zapravo biti izbrisani. “Dok budem terorizirao Gotham, hranit ću njegove ljude nadom da im otrujem duše”, objašnjava Bane u jednom trenutku.
Dakle, sve skupa, film je upozorenje o populizmu i o načinima na koje korumpirane, posrnule institucije pozivaju na populistička preuzimanja vlasti koja su tek nešto više od pokrića za autoritarce. Na kraju, ne može se vjerovati policiji, bankama ili vojsci da će se suprotstaviti takvoj prijetnji. To mogu zapravo samo ljudi, motivirani učiniti ono što je ispravno čak i bez vladine strukture oko sebe. Nije samo Batman taj koji osujećuje Baneovu i al-Ghulovu zavjeru; to je čitav pokret otpora koji se polako diže iz Gothama (to se događa bez Batmanove pomoći, budući da je on zatvoren na drugom mjestu veći dio drugog čina filma).
“Spremnost Brucea Waynea da se žrtvuje za dobrobit drugih filmski je prikaz najboljeg za što su slobodni ljudi sposobni”, napisala je Stephanie Slade iz Reasona za U.S. News & World Report ubrzo nakon film je objavljen prije deset godina. “Njegovo herojstvo naglašava jednu od temeljnih zapovijedi slobodarskog pokreta. Nije potrebna velika vlada da svijet učini boljim mjestom – potrebno je da ljudi odluče učiniti pravu stvar.”
Naravno, imati i leteći Batmobil nikad ne škodi.
U 10 godina otkako je The Dark Knight Rises stigao u kina, Batman je već dvaput ponovo prikazan na velikom platnu — kao zamišljeni, izopačeni usamljenik sa željom osvetom protiv Supermana i kao… zamišljeni, izopačeni usamljenik sa željom za osvetom protiv kriminalaca. Sa svojim bogatstvom, cool napravama i sklonošću budnosti, Bruce Wayne će uvijek biti neka vrsta reakcionarne figure, a noviji filmovi (kao što je Nolanov učinio, iako u manjoj mjeri) postavljaju pitanje treba li Batmana gledati kao heroja ili problematičnog milijardera s mentalnim poremećajem.
Ali Nolanova verzija križara s plaštom ima izdržljivost koju druge iteracije lika nemaju, ne malim dijelom zbog načina na koji su se njegovi filmovi o Batmanu borili s pitanjima o tome šta čini društvo funkcionirajućim – i što bi ga moglo učiniti neuspješnim.
U prva dva filma, Batmanovi neprijatelji ne uspijevaju iskoristiti strah i haos da unište Gotham. U trećem, pokušavaju s politikom – i neko vrijeme uspijevaju.
