Mihail Gorbačov je oslobodio milione ljudi, iako možda nije namjeravao

Carstvo izgrađeno na lažima i nasilju nije vrijedno spašavanja. Mihail Gorbačov, koji je preminuo ove nedelje u Moskvi u 91. godini, razumio je to iznad svega. Zbog toga zaslužuje da ga slave, posebno stotine miliona ljudi koji su živjeli u većoj slobodi i miru otkako je pustio da se sovjetsko carstvo raspadne i time okončao hladni rat. Tragedija je u tome što su mnogi ili zaboravili pouke njegove izvanredne priče, ili su iz nje izvukli upravo pogrešne zaključke.

Gorbačov nikada nije nameravao da razgradi Sovjetski Savez ili njegovu širu dominaciju. On je, prije, imao za cilj da ga učini jačim i boljim, kroz svoju dvostruku politiku otvorenosti i reformi, „glasnosti“ i „perestrojke“. Vjerovao je u socijalistički projekat mnogo više nego u liberalnu demokratiju; ali je takođe znao da tajnovitost i represija rađaju samo korupciju i disfunkcionalnost, i da ono što je smatrao vrijednim i humanističkim projektom neće preživjeti bez promjene.

On je takođe, uprkos previše incidenata u kojima je korišćena sila tokom njegovog mandata, imao duboku ličnu averziju prema nasilju. I tako, kada su antikomunističke pobune 1989. zahvatile istočnu Evropu, napravio je pravi izbor: pustio je satelite Moskve da se izbace iz njene orbite, umjesto da pošalje tenkove koji su slomili mađarske demokrate 1956. i Čehoslovačke 1968. Čak je i prije toga shvatio katastrofalnu cijenu trke u naoružanju s Amerikom i potpisao je sporazum o smanjenju nuklearnog naoružanja koji je smanjio rizik od apokalipse u Evropi.

S obzirom da je istočna Evropa oslobođena strane prevlasti, u retrospektivi se činilo neizbježnim da će slični zahtjevi za nezavisnošću doći i od konstitutivnih republika samog Sovjetskog Saveza. Iako to nije bio ishod koji je Gorbačov želio, on se ponovo suočio sa izborom: da pristane ili da spriječi raspuštanje silom. Opet, na kraju je donio pravu odluke. Sovjetske trupe su prolile krv u Gruziji i Litvaniji, ali je u konačnici pustio sve republike da idu svojim putem. Danas čak i oni koji još žive u sjenci autokratije, poput Kazahstana i Bjelorusije, ne žale za danima redova za hljeb i gulaga. Malo ljudi izvan Rusije se slaže sa Vladimirom Putinom da je raspad Sovjetskog Saveza bio „najveća geopolitička katastrofa 20. vijeka“.

Za razliku od svojih nasljednika, Gorbačov nije bio korumpiran. Nikada nije nastojao da obogati sebe, svoju porodicu ili prijatelje, što je bio jedan od razloga zašto je mogao da se povuče sa funkcije bez straha od zatvora ili još gore. Putin ne može reći isto za sebe. Naprotiv, u krnju starog sovjetskog carstva koje još uvijek kontrolira, on čini sve da izbriše naslijeđe gospodina Gorbačova. Laži i nasilje pod pokroviteljstvom države se vraćaju, zajedno sa zatvorskim ćelijama za miroljubive disidente. Poštovanje zakona i slobode govora su nestali. „Sve Gorbačovljeve reforme doveo je – do nule, do pepela, do dima“, rekao je nedavno Aleksej Venediktov, stari prijatelj pokojnog predsjednika. Gospodin Venediktov je vodio nezavisnu radio stanicu, zatvorenu ubrzo nakon što je počela Putinova invazija na Ukrajinu. Na dan Gorbačova, ruski državni tužioci zatražili su 24-godišnju zatvorsku kaznu za kritičnog novinara, rođenog pred kraj vladavine Mihaila Gorbačova.

Oslobođeni mrtve ruke ruske nomenklature, bivši sateliti istočne Evrope snažno su napredovali. (Bivše sovjetske republike puno manje, osim Baltika.) Rusija je mogla postati bogata i slobodna, da Boris Jeljcin nije osnažio kleptokrate, a Putin je učinio isto za sekurokrate. Ali iako je Gorbačovljeva vizija otvorenog društva preokrenuta u Rusiji, bilo je zapanjujuće dostignuće uopće to i probati i vidjeti kuda će odvesti.

Avaj, tirani širom svijeta su vidjeli ono što je Gorbačov uradio kao priču upozorenja: ako ljudima date malo slobode, oni će zahtijevati više. Kina se ekonomski otvorila, ali je krvavo ugušila vlastito demokratsko uzbuđenje na Trgu Tjenanmen u junu 1989. Kada se, kasnije te godine, istočna Evropa otresla vladavine komunističke partije, tvrdolinijaši u Pekingu su se osjećali osokoljeno jer nisu dozvolili ništa slično. Kada se i sam Sovjetski Savez raspao, a komunisti izgubili vlast i u Moskvi, kineski vladari tiho su sebi čestitali što nisu bili tako slabi i budalasti. S obzirom na izbor, ljudi ne vole da im vladaju neuračunljivi i neuklonjivi aparatčici; pa su kineski lideri odlučili da im ni ne daju taj izbor. Stabilnost i ekonomski napredak u Kini imali su strašnu cijenu u smislu ličnih sloboda, prava manjina i ukorijenjene korupcije.

Historija je krenula dalje otkako je Gorbačov napustio Kremlj. Rusija više nije supersila u bilo kom drugom smislu osim u nuklearnom, ali Kina je to brzo postala. Pokazalo se da Velika laž, pokretačka snaga Sovjetskog Saveza za kojom žude samo oni bez jasnog sjećanja, djeluje čak i u zrelim demokratijama. To su neugodne istine s kojima se liberali moraju uhvatiti u koštac. Dok oplakuju čovjeka koji je pustio da se tiransko carstvo raspadne, moraju nastaviti da se bore protiv modernih tirana i graditelja imperija.

 

Izvor: The Economist

 

O autoru
Redakcija Podržite rad Liberalnog foruma. Pozivom na broj 090 291 099 donirate 2 KM za rad našeg Udruženja. Liberalni forum je nevladino, nestranačko i neprofitno udruženje građana koje za cilj ima razvoj, širenje i primjenu ideja i programa zasnovanih na načelima liberalizma. Vjerujemo u društvo individualne slobode, vladavine prava, slobodne tržišne ekonomije, malih poreza i ograničene i efikasne državne administracije.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.