Predsjednik Turske Recep Tayyip Erdogan tokom nedavne posjete Bosni i Hercegovini učinio je ono čega su se mnogi i pribojavali – u jeku predizborne kampanje pružio je direktnu i otvorenu podršku svom političkom partneru Bakiru Izetbegoviću.
- Oni će pokušati da nas podijele i to pokušavaju. Neki ljudi koji su nas s nama napuštaju. Dio osoba koje su bile uz mene, koje sam imenovao premijerima, ministrima, otišle su. Oni svojim odlaskom meni nisu učinili ništa, učinili su samo sebi. Isto tako je bilo onih koji su otišli od mog brata Bakira. A, zašto oni odlaze? Mislite da ovdje na sceni nisu nečije igre? Poštovana braćo, Zapad postoji da bi podijelio i iscijepao muslimane. Želi ih podijeliti, iscijepati, a potom i progutati. Upravo vi ste i vi ćete biti najveća prepreka tome. Zato im ne trebamo dati tu priliku – kazao je Erdoan.
No, osim pružanja podrške Izetbegović, Erdogan je istovremeno kao sumnjive elemente označio protivnike njegove politike, iznoseći optužbu da je njihovo djelovanje posljedica „nečije igre“. A čije, Erdogan je „otkrio“ već u narednoj rečenici kada je direktno optužio Zapad da za cilj ima da „dijeli i cijepa muslimane“.
Ovo predstavlja nedržavnički i krajnje nekorektan i zlonamjeran pokušaj miješanja u unutrašnje političke odnose u Bosni i Hercegovini, gdje je Erdogan odlučio otvoreno favorizirati jednu političku opciju i omalovažavati njene protivnike.
Zabrinjavajuća je retorika i o „dijeljenju muslimana“. Naime, za razliku od autokratskih i diktatorskih režima, smisao demokratije upravo jeste u „dijeljenju“, tj. u pravu pojedinaca i grupa da se politički organiziraju, izražavaju svoje stavove, pa i na koncu se i politički sukobljavaju u demokratskoj areni. To, kako nam historija pokazuje, ne vodi slabljenju, nego upravo suprotno – demokratskom jačanju i razvoju društva. Također, činjenica da je Erdoan vjersku pripadnost istakao kao temelj političkog identiteta, direktno je suprotstavljen težnjama za uspostavom modernog građanskog društva i političkog predstavljanja. No, istovremeno umanjuje i teško ostvarenu nacionalnu emancipaciju Bošnjaka, svodeći ih na nivo amofrne vjerske grupe koja navodno dijeli isti sudbinu sa svim muslimana svijeta, čije jedinstvno tobože ugrožavaju „igre Zapada“.
U tom smislu, najproblematičnija je upravo Erdoganova poruka o Zapadu kao nekome ko je neprijateljski nastrojen prema muslimanima. Simptomatično je da su se sedmicama prije Erdoganovog dolaska antizapadna histerija i optužbe za islamofobiju širile među krugovima bliskim Stranci demokratske akcije, koju je predsjednik Turske otvoreno podržao.
Posebno je nekorektno isticati zapadne države kao opasnost za “muslimane u BiH”, u trenucima kada neki domaći političari otvoreno najavljuju otcjepljenja i pokušavaju otimati nadležnosti države, a za to otvoreno dobijaju podršku ambasade jedne velike sile u našoj zemlji.
Ovim putem želimo skrenuti pažnju na činjenicu da se velika većina reformi i napretka koji je Bosna i Hercegovina ostvarila od potpisivanja Dejtona do danas može upravo zahvaliti podršci zapadnih država. Milijarde donacija i investicija koje su uložene za obnovu i razvoj naše zemlje, uložene su uglavnom od strane zapadnih država.
Od 10 najvećih investitora u BiH od 1995. do danas, njih osam pripada zapadnom političkom i civilizacijskom krugu. Među prvih 10 nema Turske.
Najvažniji trgovinski partner BiH i najveće izvozno tržište naše zemlje su države Evropske unije.
I na kraju, postoji nešto što je važnije i od ekonomskog interesa i od trenutnih politika ove ili one zapadne sile prema Bosni i Hercegovini, zbog čega BiH ne smije imati nikakvu alternativ Zapadu. To su, naime, zapadne vrijednosti. Najveći nivo ljudskih prava, individualnih sloboda, poštivanja različitosti i demokratije,ostvaren je upravo u zapadnim liberalnim demokratijama, civilizaciji kojoj Bosna i Hercegovina prirodno pripada, kako po svom geografskom položaju, tako i težnji velike većine stanovnika.
Bosna i Hercegovina bi u Erdoganu i Turskoj imala mnogo boljeg partnera kada bi umjesto širenja svoje stranačke ideologije, pokušaja buđenja paranoje prema Zapadu i neskrivenog lobiranja za određene političke lidere i njihove stranke, poštovao pravo građana BiH da sami izaberu svoj politički put, a odnos između dvije zemlje u većoj mjeri bazirao na ekonomskoj saradnji, investicijama, trgovinskoj razmjeni i podršci u infrastrukturnim projektima. Barem u onoj mjeri u kojoj to čini u susjednoj Srbiji.
