Pitate se je li moguć liberalni evropski islam? Ugledajte se na Bosnu

Piše: Riada Asimovic Akyol (Atlantic)

 

Kada je francuski predsjednik Emmanuel Macron 2018. godine rekao rekao da će stvoriti novi “okvir i pravila” za islamske institucije u Francuskoj, nije bio sam. Drugi političari i mislioci su također bili uključeni u šire napore da pronađu artikulaciju religije koja se uklapa u ono što oni vide kao evropske vrijednosti.

Ono što se premalo primjećuje, međutim, jeste da tolerantni evropski islam već postoji stoljećima – na jugoistočnom dijelu kontinenta, gdje bosanski muslimani, Albanci, Turci i drugi sebe vide kao u potpunosti muslimane i u potpunosti Evropljane. Studija Pew Research Center-a iz 2013. pokazuje da su oni među najliberalnijim muslimanima na svijetu. Na primjer, samo malena manjina ispitanih bosanskih muslimana, poznatih kao Bošnjaci, misli da se preljubnici moraju kamenovati, a otpadnici pogubiti, za razliku od velike većine koja podržava oba stava među pakistanskim i egipatskim muslimanima.

Posebno je poučan slučaj mog naroda, Bošnjaka. Oni pokazuju kako se stavovi prema islamu mogu vremenom razvijati i kako njegovi sljedbenici – uz pomoć progresivnih teologa i intelektualaca – mogu prihvatiti modernost bez napuštanja svog vjerskog identiteta. Tokom 20. stoljeća bošnjački mislioci su nudili kreativna teološka tumačenja islama koja su bila u skladu sa evropskim životom. Ipak, njihovi doprinosi danas nisu dobro poznati u zapadnoj Evropi. Kako antimuslimanska populistička propaganda potiče paranoju u nekoliko evropskih zemalja, sve je hitnije pronaći zanemarene dokaze o kompatibilnosti islama i moderne Evrope.

Većina Bosanaca postepeno je prihvatila islam nakon što su ga Osmanlije donijele u regiju u 15. stoljeću. Vladali su do 1878. godine, kada su izgubili Bosnu od dugogodišnjeg rivala: Austro-Ugarske. Mnogi Bošnjaci su se u tom trenutku osjećali nelagodno pod svojim novim vladarima, ne samo zato što su klasični tekstovi muslimanske jurisprudencije zabranjivali život na teritoriji kojom su vladali nemuslimani. Od 1878. do 1918. godine, oko 150.000 ljudi emigriralo je u Tursku.

No, istaknuti muslimanski intelektualci iznijeli su argumente koji su pomogli u zaustavljanju plime bošnjačke emigracije. Među njima je bio i veliki muftija M. T. Azabagić, koji je 1880-ih tvrdio da musliman zapravo može živjeti sretno u tolerantnoj neislamskoj državi “gdje ga niti zlostavljaju niti vrijeđaju zbog svojih djela odanosti”. Kao odgovor, Bošnjaci su prihvatili austrougarsku vlast i počeli se organizirati pod sekularnom državom.

Godine 1882. osnovana je zvanična “Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini”. Struktura organizacije nastavila je da se razvija kao odgovor na promjenjive historijske okolnosti, postepeno postajući tijelo koje je djelovalo s određenim stepenom nezavisnosti od države jer je nastojalo upravljati islamskim poslovima kao što je duhovno obrazovanje. Na kraju je imala izabranog vođu i svoja vjerska i zakonodavna tijela. Samofinansirala se, a veliki dio prihoda dolazio je od članarina i dobrotvornih donacija, a bila je odgovorna za održavanje džamija, postavljanje i obuku imama, izradu fetvi i usmjeravanje teoloških studija u raznim školama. (Čak i danas, još uvijek je na mjestu i uveliko funkcionira.)

Još jedno goruće pitanje u to vrijeme bila je regrutacija mladih Bošnjaka u nemuslimansku vojsku. Mogu li muslimani služiti u vojsci koju vode kršćani? Napetost je smanjena kada je Mustafa Hilmi Hadžiomerović, tadašnji muftija sarajevski, 1881. godine izdao fetvu kojom je pozvao Bošnjake da se povinuju naredbi. Zatim je izdao još jednu fetvu u kojoj je izjavio da je imenovanje sudija od strane nemuslimanskog vladara valjano, što je navelo bosansko vjersko vodstvo da prihvati modernizaciju šerijatskih sudova i njihovu postepenu integraciju u nadležnost habsburškog državnog pravosuđa. To je, prije svega, bilo zasnovano na obostranom ustupku, budući da su Habsburgovci bili dovoljno fleksibilni da dopuste šerijatu da djeluje u oblasti građanskog prava pod njihovom vlašću. (Šerijatski sudovi su ukinuti 1946. dolaskom socijalističke Jugoslavije.)

 

Bošnjaci su također raspravljali o pitanjima muslimanki, uključujući korištenje zara. Jedna od najpoznatijih rasprava na ovu temu datira iz 1928. godine. Počela je kada je Mehmed Džemaludin Čaušević, reis-ul-ulema Islamske zajednice u BiH i značajni vjerski reformista, tvrdio da je zar proizvod historijske tradicije, a ne religije same po sebi. , tako da je bilo moguće promijeniti praksu pokrivanja velom bez kršenja islama. Religiozni konzervativci, koji su pokrivanje ženskog lica smatrali religioznom obavezom, oštro su reagovali. Ali kroz dugu i energičnu vožnju naprijed-nazad, Čaušević je na kraju dobio podršku istaknutih intelektualaca i profesionalaca, od kojih su neki ubrzo postali vođe samodefiniranog progresivnog pokreta.

Nakon Drugog svjetskog rata, za vrijeme komunističke vladavine u Jugoslaviji, „emancipacija“ muslimanki je provedena autoritarnim putem. Veo na licu doživljavan je kao nazadan – prepreka prijeko potrebnom učešću žena u socijalističkoj obnovi novoformirane zemlje. Ženski antifašistički front, organizacija koju je sponzorisala država, organizirala je kampanje otkrivanja muslimanki u Jugoslaviji od 1947. do 1950. Na javnim ceremonijama otkrivanja, žene su se penjale na bine i masovno skidale zar – crnu odjeću koja liči na današnju burku.

Državno nametnuto otkrivanje na kraju je kulminiralo zakonskom zabranom vela za lice 1950. Novi zakon je predstavljen javnosti kao odgovor države na masovne zahtjeve muslimanskih žena. Iako su neke žene pozdravile zabranu, mnoge su zbog nje završile više izolovane; osjećalr su da moraju ostati kod kuće jer ne mogu izaći napolje nepokrivene glave. Pisana i video svjedočenja potvrđuju teškoće koje su izdržali.

Zabrinuto za položaj muslimanki u društvu, najviše službeno islamsko vjersko tijelo u Bosni podržalo je kampanje otkrivanja u to vrijeme. Dalo je nekoliko izjava 1947. godine u kojima je tvrdilo da pokrivanje lica i pokrivanje ruku do zapešća nije propisano vjerskim kodeksom. Ibrahim Fejić, muftija koji je tada bio na čelu Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, rekao je da Islam traži od žena da se oblače skromno, ali da to ne zahtijeva pokrivanje lica ili izolaciju od javnosti. Dodao je: “U islamu je grijeh dozvoliti sebi ono što vjera zabranjuje; isto toliko je grijeh zabraniti sebi ono što vjera dopušta.”

Danas, historija i praksa bosanskog islama donose niz značajnih lekcija za one koji žele njegovati liberalni islam u Evropi.

Jedan je da institucionalizirani, centralizirani oblik islama može biti vrlo uspješan, kao što se vidi u slučaju Islamske zajednice. Ovo se vjerovatno ne može precizno replicirati u drugim evropskim zemljama – bosanska organizacija islamskih vjerskih poslova se razlikuje po tome što je nezavisna od države i uključuje elemente predstavničke demokratije za zakonodavna i predstavnička tijela – ali ipak može poslužiti kao koristan primjer ostatku Evrope.

Islamska zajednica navodi “zahtjeve vremena” (po riječima vrhunskog islamskog pravnika u BiH) kao jedan od principa kojim animira svoja vjerska tumačenja: islamska misao može i treba ponuditi muslimanima odgovore o tome kako prakticirati islam ovdje i sada. Rezultat je da je “institucijama dat element fleksibilnosti, uz zadržavanje bezvremenosti islama”. Ista institucija danas potvrđuje svoj kredibilitet da “služi kao konstruktivan partner drugim muslimanskim zajednicama i institucijama EU”.

Drugo, prisilna sekularizacija – uključujući zabranu nošenja vela – može biti kontraproduktivna. Kako pokazuju svjedočenja muslimanki iz Jugoslavije, takva ograničenja mogu proizvesti duboko negativne posljedice, uključujući uvrede i napade na žene pod velom. Umjesto toga, muslimansko vlastito preispitivanje vjerskih osnova vela može dati progresivna tumačenja koja se osjećaju autentičnom jer dolaze iz zajednice. Na primjer, bošnjačko reformističko rukovodstvo je tvrdilo da islam daje muškarcima i ženama prava i odgovornosti, a otkrivanje može biti i vjerno islamu i olakšati ženama pristup ispunjavanju njihovih prava. Umjesto zakonskih zabrana ili nametnutih kodeksa oblačenja, demokratske zapadne vlade bi bolje učinile da promoviraju slobodu izbora muslimanskih žena.

Konačno, islamski modernizam, nastao u 19. stoljeću kao pokušaj da se islam reinterpretira liberalnim duhom, nije tako nedjelotvoran kao što vjeruju neki pesimistični komentatori islama. Islam je u današnjoj Bosni iznutra raznolik: mnogi muslimani ga vide kao dio svog kulturnog naslijeđa, dok drugi ističu važnost svakodnevnih vjerskih obreda.

Naša modernistička islamska tradicija nije imuna na globalne trendove, uključujući selafističke struje. Ali bosansko intelektualno naslijeđe nudi obilje dokaza da su Evropa i islam daleko od nespojivosti – u stvari, bili su isprepleteni stoljećima.

 

Riada Asimović Akyol je doktorant na Univerzitetu Galatasaray u Istanbulu. Njeno pisanje je objavljeno u The New York Timesu, Al Monitoru, The Nationu i Al Jazeeri, između ostalih publikacija.

O autoru
Redakcija Podržite rad Liberalnog foruma. Pozivom na broj 090 291 099 donirate 2 KM za rad našeg Udruženja. Liberalni forum je nevladino, nestranačko i neprofitno udruženje građana koje za cilj ima razvoj, širenje i primjenu ideja i programa zasnovanih na načelima liberalizma. Vjerujemo u društvo individualne slobode, vladavine prava, slobodne tržišne ekonomije, malih poreza i ograničene i efikasne državne administracije.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.