Deklaracija o nezavisnosti slavno je proglasila da su “svi ljudi stvoreni jednaki”. Djelomično zahvaljujući tom prestižnom odobrenju, “jednakost” je postala općeprihvaćeni društveni ideal.
Ali ono što većina savremenih egalitarista promoviše daleko je od one vrste jednakosti na koju su mislili autori Deklaracije.
Mnogi se danas pozivaju na “jednakost” kako bi porekli bilo kakvu varijaciju u kvalitetama među pojedincima ili u rezultirajućim kvalitativnim tendencijama među skupinama sličnih pojedinaca. Oni osuđuju svako priznavanje razlika u sklonostima, sposobnostima, karakteru i postignućima kao uvredu jednakosti.
Mnogi također pozivaju na “jednakost ishoda”. Oni nejednakost ishoda – bogatstva, prihoda, usluga, tretmana privatnih pojedinaca itd. – smatraju moralnom sramotom koju treba ispraviti.
To se ponekad temelji na “jednakosti” u smislu “uskraćivanja varijacije kvalitete” o kojem je gore bilo riječi. Argument je da, budući da su svi “jednaki” u svojim kvalitetama, svaka nejednakost ishoda mora biti posljedica nepravde i netrpeljivosti.
Alternativno, “jednakost ishoda” sama po sebi je postavljena kao osjećaj “jednakosti” koji je najvažniji, a time i ideal sam po sebi.
Ali autori Deklaracije o nezavisnosti nisu ništa od toga mislili kada su proglasili da su “svi ljudi stvoreni jednaki”. Ono što su mislili je ono što je mislio engleski politički filozof John Locke kada je iznio istu tvrdnju u svojim Two Treatises of Government. To se može zaključiti iz dobro utvrđene historijske činjenice da su utemeljitelji poštovali Lockeovu političku filozofiju te iz teksta i konteksta same Deklaracije.
Referenca na jednakost javlja se na početku rezoniranja kojim se opravdava odbacivanje britanske vlasti od američkog naroda. A ta linija rezoniranja odražava liniju rezoniranja koju je koristio Locke da opravda pravo bilo kojeg naroda da odbaci bilo koju tiransku vladu.
Kao takav, Lockeov silogizam za revoluciju također počinje pozivanjem na jednakost.
Locke je napisao da su svi ljudi “rođeni s istim prednostima prirode i korištenjem istih sposobnosti”. Nije tvrdio da je nivo naših sposobnosti (ili umijeća) isti, samo da su vrste sposobnosti koje koristimo iste. Na primjer, kao ljudi, svi imamo sposobnost razuma. To ne znači da smo svi jednako razumni.
Iz premise da su svi ljudi stvoreni/rođeni jednaki u tom specifičnom smislu, Locke je izveo zaključak da bi “također trebali biti jednaki jedni drugima bez podređenosti…”
Locke je to nazvao “jednakošću ljudi po prirodi”. Protivno je ljudskoj prirodi da bilo koji čovjek podjarmljuje drugoga. A Locke je precizirao što je mislio pod “podložnošću” kada je napisao da “svi jednaki i nezavisni, niko ne bi trebao nauditi drugome u njegovom životu, zdravlju, slobodi ili posjedu…”
Dakle, iz prirodne jednakosti ljudi, Locke je izveo prava: što znači nepovredivost osobe i imovine pojedinca.
A iz prava, Locke je izveo ideju da su legitimne vlade uspostavljene od strane ljudi “za uzajamno očuvanje njihovih života, sloboda i posjeda”.
Iz svoje teorije legitimne vlade, Locke je izveo pravo naroda na neposlušnost i odbacivanje bilo koje vlade koja se “nastoji uhvatiti ili staviti u ruke bilo koje druge Apsolutne moći nad životima, slobodama i imovinom naroda Ljudi” i tako postaju tiranski i nelegitimni.
Ukratko, Locke je razmišljao od jednakosti preko prava na legitimnu vladu preko tiranije do revolucije. I možete vidjeti ovu tačnu liniju rezoniranja u filozofskom opravdanju Deklaracije za odbacivanje despotske britanske vlade (naglasak dodan):
“Smatramo da su ove istine same po sebi očigledne, da su svi ljudi stvoreni jednaki, da ih je njihov Stvoritelj obdario određenim neotuđivim pravima, među kojima su život, sloboda i potraga za srećom.—Da bismo osigurali ova prava, Vlade su uspostavljene među ljudima, izvlačeći svoje pravedne ovlasti iz pristanka onih kojima se upravlja, – da kad god bilo koji oblik vladavine postane destruktivan za ove ciljeve, pravo je naroda promijeniti je ili ukinuti, i uspostaviti novu vladu, postavljajući svoje temelje na takvim načelima i organizirajući svoje ovlasti u takvom obliku za koji će se njima činiti da će najvjerojatnije utjecati na njihovu sigurnost i sreću.”
Vrlo je malo vjerojatno da bi autori Deklaracije o nezavisnosti tako pomno slijedili Lockeovo logično razmišljanje o “jednakosti” i pod “jednakošću” mislili na nešto sasvim drugo. A Locke nije mislio na “jednakost” u modernom egalitarnom smislu.
Dakle, možemo sa sigurnošću reći da američki osnivači nisu bili proto-ljevičarski egalitari. Daleko je vjerojatnije da su se slagali s Voltaireom, još jednim Lockeovim poklonikom, koji je napisao, kako je citirao Will Durant u Priči o filozofiji:
„Oni koji kažu da su svi ljudi jednaki govore najveću istinu ako misle da svi ljudi imaju jednako pravo na slobodu, na posjedovanje svojih dobara i na zaštitu zakona’; ali ‘jednakost je istodobno najprirodnija i najhimeričnija stvar na svijetu: prirodna kada je ograničena pravima, neprirodna kada pokušava izjednačiti dobra i moći.’”
Ovaj je esej izvorno objavljen u publikaciji Dan Sancheza Substack “Letters on Liberty”.
Dan Sanchez je direktor sadržaja u Fondacija za ekonomsko obrazovanje (FEE) i glavni urednik FEE.org.
