Piše: Shirin Ebadi (The Economist)
Mlada žena umrla je u bolnici u Iranu 16. septembra nakon što ju je pritvorila šerijatska policija jer je pokazala previše svoje kose. Smrt Mahse Aminija izazvala je proteste u više od 100 gradova, a ulični demonstranti otvoreno izjavljuju da Islamska Republika mora otići. Narod Irana je umoran od teokratske tiranije. Slogan pokreta je “Žene, život, sloboda”. Ali realizacija ovog slogana bit će moguća samo pod demokratskom i sekularnom vlašću.
Tokom 43 godine od revolucije, mnogi Iranci su izgubili živote zbog suprotstavljanja vladi. Pravi broj ubijenih nije poznat, jer vlada nikada ne saopštava takvu statistiku. Samo kroz članove porodica i verifikaciju od strane organizacija za ljudska prava možemo pokušati sastaviti brojeve. U posljednjih osam sedmica najmanje 326 Iranaca je ubijeno od strane režima, uključujući 43. djece prema Iranian Human Rights, organizaciji za praćenje.
Islamska Republika se ne libi da cilja na one koji joj se protive dok sjede u učionicama ili leže u bolničkim krevetima. Vladini agenti identifikuju ranjene demonstrante na odjeljenjima i ako se medicinsko osoblje odupre takvim naporima, i oni bivaju uhapšeni. Vlasti su takođe napale nekoliko srednjih škola u kojima su učenici uzvikivali slogane unutar zgrada. Upali su i tukli učenike. Do danas ih je uhapšeno više od 300. Mnogi su pušteni uz kauciju, ali su neki i dalje u pritvoru. Takve drakonske mjere ukazuju na očaj vlasti jer će nesumnjivo naljutiti Irance.
U Iranu je nemoguće tražiti pravdu za ubijene ili da demonstranti dobiju pravično suđenje. Na primjer, žalba koju je podnijela porodica Mahse Aminija ostaje neriješena. Dva novinara, od kojih ju je jedan možda fotografisao u bolnici, a drugi izvještavao sa njene sahrane za iransku štampu, sada čame u zatvoru zbog navodne špijunaže. Desetine novinara i pisaca su također u zatvoru, samo zbog govorenja i objavljivanja informacija koje vlast ne želi u javnosti. Sud u Teheranu, glavnom gradu zemlje, izrekao je 14. novembra prvu smrtnu kaznu optuženom koji je uhapšen zbog učešća u protestima.
Advokati nemaju slobodu da brane klijente kojima se sudi pod političkim optužbama. Prema iranskom zakonu, tek nakon ispitivanja i nakon izricanja presude optuženi može izabrati advokata u takvim slučajevima. Advokati se tada i sami ponekad suočavaju s lažnim optužbama koje dovode do hapšenja. Više od 15 advokata trenutno je u zatvoru zbog odbrane raznih klijenata, neki čekaju suđenje, a drugi služe duge kazne.
Pored neodgovarajućih zakona, sudstvo nije nezavisno. Posebno u političkim i vjerskim suđenjima, obavještajni agenti i agenti iranske Revolucionarne garde podižu optužnicu, pa čak i određuju kaznu. Tužioci i sudije sudova samo potpisuju naredbe i presude koje im se diktiraju.
Međunarodna akcija i pritisak mogu pomoći da se zadrži fokus na zatvorenicima za koje bi iranska država željela da budu zaboravljeni. Marševi i masovna okupljanja u Njujorku, Vašingtonu, Los Anđelesu, Londonu, Parizu i mnogim drugima pojačali su glasove uhapšenih i ubijenih u Iranu.
Uvjerena sam da ćemo uskoro biti svjedoci velikih promjena u Iranu. Trenutni protesti nisu ni utihnuli niti su ih vlasti ugušile. A oni koji marširaju imaju jasan, zajednički cilj na način na koji do sada nisu imali: rušenje režima. Veliki dio društva također je uključen u aktuelne proteste. Nikada prije nismo vidjeli srednjoškolce kako marširaju.
Žene su bile na čelu svih protesta koje smo imali od revolucije. Ali ovaj put je drugačije. Muškarci su shvatili da će demokratija u Iran doći samo ako žene uspiju. Čak i školarci protestuju zajedno sa svojim bakama i dekama, a protesti se dešavaju širom zemlje. Uvjerena sam da ćemo uskoro biti svjedoci velikih promjena u Iranu. A promjena iranske vlade će u potpunosti promijeniti Bliski istok na bolje.
Shirin Ebadi je dobitnica Nobelove nagrade za mir i ranije je bila sutkinja u Iranu. Politička je aktivistica i osnivačica Centra za ljudska prava u Iranu
