Piše: Faisal CK
Šta je nacija? Mora li nacija posjedovati terotoriju da bi postojala? U pravnom smislu, posjedovanje određene terotorije i suvereniteta je sine qua non za državu. Ali, ne i za naciju. Nacije mogu opstati i bez njenog suvereniteta. Kurdska nacija je bez države, kao i palestinska. Međutim, odogovor muslimanske zajednice na njihove borbe je potpuno različit. Zašto je to tako?
Potomci Saladina Ajubida
Kurdska nacija se proteže kroz mnogo država. Oko 40 miliona Kurda živi u istočnoj Turskoj, u sjevernom Iraku, sjeverozapdanom Iranu, sjeveroistočnoj Siriji i u nekim dijelovima Jermenije. Od ukupno 85 miliona stanovnika Turske, 22 miliona su Kurdske nacionalnosti. Većina Kurda pripada sunitskim muslimanima, a treća su najveća etnička grupa u zapadnoj Aziji, i najveća nacija bez države na svijetu. (Izvor, Kurdistan: Genocide and Rebirth, Davan Yahya Khalil)
Kroz dugu i bogatu historiju islamske civilizacije, Kurdski narod je iznjedrio mnoge heroje, mislioce i umjetnike. Najpoznatiji, svakako i danas najslavljeniji je Saladin Ajubi (Salah al-Din Yusuf inb Ayyub), koji se i dan danas smatra superherojem muslimanskog svijeta. Saladhudin, na zapadu poznat kao Saladin, osnivač dinastije Ajubid, je sa svojom vojskom porazio krstaše u odlučujućoj bici kod Hatina 1187. godine, nakon čega je preuzeo kontrolu nad Palestinom – uključujući i grad Jerusalem. Saladin nije bio samo vojskovođa, već i jedan od najmudrijih i najčasnijih vladara srednjeg vijeka, kojeg su podjednako poštovali čak i njegovi krišćanski protivnici.
Kurd, Ibn Tejmija (Ibn Taymiyyah), je jedan od nedvojbeno najpoznatijih srednjevjekovnih islamskih učenjaka. Iako je danas njegovo učenje često nazivano korijenom radikalnih islamskih pravaca; većina muslimanskih intelektualca današnjice ga smatra za velikog učenjaka kojeg treba posmatrati i shvatati samo u odgovarajućem historijskom konceptu.
Termin Kurdistan se danas uglavnom povezuje za Irački Kurdistan, kao trenutnu autonomnu regiju, a nalazi se oko gradova Erbil, Dohuk, Sulaymaniayh. Ovo područje je poznato po geograskoj raznolikosti koju čine pustinje, rijeke, jezera, šume, planine i plodne doline. Također, ovaj region posjeduje jedno prirodno bogatstvo današnjice – naftu. Ono što se i najčešće vezuje za identitet Kurda su planine, a često se i kaže da Kurdi nemaju prijatelja osim planina.
Planine im pružaju samopouzdanje i identet, ali i odvojenost „Oni ne osjećaju jaku povezanost sa ostatkom zemlje, iz jednostavnog razloga, odvojenost nameću planine“, piše Khalil. „To je u današnjem dobu komunikacije i brzog transporta manje istina, ali čak i uz to, planine zaista stvaraju taj osjećaj odvojenosti. One su tokom cijele borbe protiv Sadama pružale zaštitu Pešmergama, ljudima koji su se borili za slobodu Kurdistana.“ Među kurdskim narodom postoji mnogo podklanova, a Barzaniji su najsitaknutiji među njima.
Region u kojem se nalazi današnja autonomna regija Kurdistan, mjesto je drevne Mesopotamijske civlizacije, a Erbil je jedno od najstarijih stalno naseljenih lokacija na planeti, koje postoji još od 4000 godina p.n.e.. U grčim spisima se 401. godine p.n.e. spominju „Karduchoi“, koji su vjerovatno bili Kurdi, piše Cristiane Bird u Hijadu uzdaha, hiljadu pobuna.
Osvajanje Kurdistana od strane Arapa 637. godine n.e. smatra se prekretnicom u njihovoj historiji. Arpaski osvajači su dali novi etnički i vjerski profil Kurdima, koji se učvrstio osmanskim osvajanjem tog područja. Nakond pada Osmanskog carstva, Britanci 1918. godine postavljaju šeika Mahmuda Barzanija (Mahmud Barzanji) na čelo, koji se zalagao za nezavisnu kurdsku državu. Ugovorom iz Sevresa (Sèvres) 1920. godine, kurdskom narodu je zagaranovana nezavisnost, čim Liga naroda bude sa sigurnošću utvrdila da da su sposobni za samopupravom. Međutim, ovaj ugovor nikada nije ratifikovan.
Umjesto njega, došao je sporazuma iz Lozane (Lausanne) 1923., u kojem se ni ne spominje država za kurdski narod. To je izazvalo kurdsku pobunu pod vodstvom generala Mule Mustafe Barzanija (Mullah Mustafa Barzani), koja je ubrzo propala, a sam Barzani je prognan u tadašnji SSSR. Od tada, pa narednih 30 godina, pobune su zahvatile pet zemalja u kojima živi kurdski narod.
Godine 1970., tada zvijezda u usponu u iračkoj Ba’ath partiji, Sadam Husein, sastao se sa Barzanijem pred kojim je stavio nekoliko praznih listova papira i odbijao da ode sve dok se ne sklopi dogovor i zaustave kurdske pobune na sjeveru Iraka. Iako je dogovor postignut, on je propao samo nekoliko mjeseci kasnije. Na drugom pregovoru 1974. godine, dogovor je propao zbog spora oko Kirkuka, dijela bogatog naftnim resursima koji su bili od vitalnog značaja za Bagdad.
Sjedinjene Američke Države su u tim trenutcima dale podršku kurdskoj borbi, kao dijelu strategije Hladnog rata koju su tada vodile, ali nisu bile spremne da vojno intervenišu nakon fijaska rata koji su vodili u Vijetnamu. Ubrzo je Iransko – iračkim sporazumom iz 1975. godine, dogovoreno je da nijedna država neće isporučivati oružje kurdskim borcima unutar granica druge. Na ovaj način, Iran i SAD su omogućili tadašnjoj iračkoj vlasti ubistva hiljade Kurda u Iraku, dok su neki uspjeli da pobjegnu u susjedni Iran, strahujući od vojnoga obračuna i odlaska u zloglasni zatvor Abu Graib.
Genocid u Anfalu
Godine 1983. irački režim je krenuo u masovna ubistva kurdskih muškaraca i dječaka. U Erbilu je podignut veliki otvoreni zatvor u kojem je oko 8,000 muškaraca i dječaka iz plemena Barzani ubijeno od strane vojske Sadama Huseina. Anfal (ratni plijen) jedna je od najkrvavijih epizoda nad Kurdima u Iraku, u kojoj je iračka vojska od 1987-’88 imala za cilj istrebljenje Kurda, posebno u ruralnim područjima Kurdistana.
Korišteno je hemijsko oružje, posebno u Halabji, ali su i sistematski uništavali sela, zatvarali ili ubijali pronađene Kurde. Početkom 1987. godine u Kurdistanu je bilo više od 4,600 sela, od čega je u okviru Anfala uništeno 4,000, a oko 100,000 Kurda je masakrirano, kako procjenjuje Human Rights Watch u svom izvještaju Genocid u Iraku: Anfal kampanja protiv Kurda (Genocide in Iraq: The Anfal Campaign Against the Kurd).
Kurdistanski pokret u Turskoj je još jedno krvavo poglalje. Lungthuiyang Riamei u svom djelu Kurdistan: Potraga za predstavnicima i samoopredjeljenjem, (Kurdistan: The Quest for Representation adn Self-Determination), prmjećuje da je nakon arapskog proljeća 2010. godine Kurdistan svjedočio porastu nacionalizma i pomaka u geopolitici. „Kurdski pokret je dao poticaj za demogratsku decentralizaciju i bordbu za samoopredjeljenje“, napisao je. „Nezavisni Kurdistan san je miliona Kurda.“
Kudrske Pešimerge i YPG, kurdska milicija u Siriji, trenutno su najjače snage koje se suprotstavljaju takozvanoj Islamskoj državi. Međutim, muslimanski svijet koji poštuje palestinsku oslobodilačku organizaciju i Hamas, nikad nije u potpunosti odao počast Pešimergama za njihov legendarni pokret otpora. „Na kraju, nećemo pamtiti riječi naših neprijatelja, već ćutanje naših prijatelja“, rekao je Martin Luther King Jr.
Dugogodišnja šutnja svjetskog muslimanskog bratstva o stoljenoj borbi kurdske braće za nezavisnost je uznemiravajuća, koliko i sama činjenica da daju bezuvjetnu podršku u istoj borbi palestinskoj braći. Priča je ista: dva naroda, oba ostala bez roditelja raspadom Osmanskog carstva, koja se bore za svoju nezavisnu državu. Ali reakcija na priču je različita, kako kod muslimanske zajednice, tako i kod međunarodne zajednice. Zašto je onda svjetskom muslimanskom umetu šutnja o Kurdistanu prihvatljiva, dok srčano agitiraju za Palestinu? Razlog je vrlo jednostavan. U slučaju Palestine, rival je Izrael i jevrjeski narod koji muslimanski svijet često ne gleda sa blagonaklonošću. Dok je u Kurdistanu prisutna zagonetka muslimani protiv muslimana. I u jednom i u drugom slučaju, šutnja muslimanskog svijeta je svedena na vjerski tribalizam. Iz tog razloga, muslimanski altrustički pokušaji da se bore za „palestinsku stvar“ su svojim duplim standardima uveliko zaprljani.
