Strahote Holodomora se ne smiju zaboraviti

Pišu: Marianna Davidovich i Jonathan Miltimore (The American Spectator)

Maria Katchmar imala je 7 godina kada su trupe došle na njenu farmu.

Vojnici su ušli u njen dom u Čerkaskoj oblasti — regiji Ukrajine uz rijeku Dnjepar — i odmah počeli sve razbijati. Prozore i vrata. Slike i posteljinu. Čak i posude za kuhanje. Njenom ocu je naređeno da ustupi svoju stoku. Kad je odbio, poslan je u Sibir – a sovjetske su trupe svejedno zaplijenile životinje.

Budući da su porodične dvije krave, kokoši i svinje nestale, Marijina je majka otišla pronaći hranu, ostavljajući svojih desetero djece da se sami brinu za sebe gotovo mjesec dana.

“Naš komšija je imao kozu i svaki dan nam je davao čašu mlijeka i malo promrzlih krompira”, prisjećala se Marija godinama kasnije. “Čupala je lišće s drveća i pravila palačinke i tako nas je izdržavala.”

Velikodušnost je neko vrijeme djelovala, ali čak i nakon što se Marijina majka vratila s malo hrane, to nije bilo dovoljno. Ne za njenu porodicu, niti za one na okolnim farmama, čija je imovina također uništena ili oteta. Nastupilo je gladovanje.

 

“Skoro sva djeca su umrla. Vrlo malo ih je preživjelo”, rekla je Maria. “Šta ćeš jesti?”

Maria je gledala kako joj braća i sestre jedan po jedan umiru od gladi. Njihova tijela nisu pokopana već su bačena u kola “kao kokoši” i potom odvezena u jamu. Od 10 djece u njenoj porodici, dvoje je preživjelo. Ruski vojnici bili su poticani na temelju broja tijela koja su dovezli, tako da je rijetko ko djelovao protiv naredbi sovjetskog lidera Josipa Staljina iz straha od oštre kazne ili smrti. Vrlo malo njih moglo je svjedočiti ovom zločinu protiv čovječnosti jer su granice bile potpuno zatvorene s malo ili nimalo šanse za bijeg. Područje je također bilo strogo čuvano kako bi se spriječio ulazak pomoći u hrani.

Marijina braća i sestre bili su samo osmero od miliona Ukrajinaca ubijenih tokom Holodomora, umjetne gladi koja se dogodila u Sovjetskom Savezu od 1932. do 1933. godine. (Riječ “Holodomor” doslovno znači “smrt od gladi” na ukrajinskom.)

Za razliku od nekih gladi koje je uzrokovao čovjek, Holodomor nije bio slučajan. Većina historičara, uključujući historičarku Anne Applebaum, dobitnicu Pulitzerove nagrade, kaže da je to bio očiti genocid, dio Staljinovog nastojanja da slomi ukrajinski pokret za nezavisnost.

Niko sa sigurnošću ne zna koliko ih je umrlo: Zajednička izjava Ujedinjenim nacijama koju je potpisalo 25 zemalja procjenjuje se na 7-10 miliona.

Ono što znamo je da su bezbrojna djeca poput Marije gledala svoje roditelje kako polako umiru od gladi kako bi svoju djecu nahranili svim ostacima koje su mogli pokupiti.

Danas se zločin obilježava svake godine četvrte subote u novembru, no ipak je to događaj za koji većina Amerikanaca nikad nije čula.

Jedan od razloga je taj što je Holodomor zakopan od samog početka — i to ne samo od strane njegovih počinitelja. Novinar New York Timesa Walter Duranty, sovjetski simpatizer koji je živio u Moskvi tokom 1920-ih i 1930-ih, zloglasno je tvrdio da “nema gladi”. Što je još gore, šef moskovskog ureda vodio je kampanju za inostranu štampu kako bi diskreditirao Garetha Jonesa, velškog novinara koji je izvijestio o zločinima u martu 1933. (Jonesov herojski pokušaj da otkrije genocid prikazan je u nagrađivanom filmu iz 2019. g. Jones. ) Uprkos svojoj prevari, Duranty će osvojiti Pulitzerovu nagradu, iako je Times kasnije priznao da su njegovi članci bili “neki od najgorih izvještaja koji su se pojavili u ovim novinama”. U cijelom svijetu nastavljaju se napori da se oduzme njegov nezasluženi Pulitzer putem internetske peticije koju je pokrenula ukrajinska kampanja podizanja svijesti o Holodomoru i genocidu.

Nije iznenađujuće da su zločin također zataškali njegovi počinitelji. Decenijama se u Sovjetskom Savezu svako spominjanje Holodomora tretiralo kao zapadna propaganda, nešto što vladajuća Komunistička partija nije olako tretirala. Sve dok SSSR nije usvojio svoju politiku glasnosti 1980-ih, javna rasprava o gladi nije bila moguća. (Ovo je otrežnjujući podsjetnik na opasnost dopuštanja državi da određuje što je istina, a šta laž.)

Ali mi s ukrajinskom krvlju u venama se sjećamo.

Kad je mama dovela mene i sestru u Ukrajinu 2018. da mi pokažu rodnu kuću, posjetili smo mnoge znamenitosti i muzeje. Ali jedno mjesto, Muzej Holodomora, promijenilo me. Tuga koju sam osjećao zbog žrtava Holodomora bila je ogromna, ali ubrzo ju je pratila još jedna emocija: ljutnja. Zašto mi nikad nije rečeno?

Kako me o tome nikad nisu učili u školi? Pitanje me navelo na misiju da osiguram da ovaj užasan događaj ne bude izbrisan ili zanemaren u udžbenicima historije i učionicama.

Pouka Holodomora, kao ni Holokausta i drugih genocida, ne smije se zaboraviti. Centralno planiranje i kolektivizam stavljaju mnoštvo na milost i nemilost čudovištima.

Prisjetimo se Međunarodnog dana sjećanja na Holodomor, koji ove godine obilježava 89. godišnjicu zločina. Sjetimo se Marije Katchmar i njene porodice.

Ako ne učimo iz svoje historije, skloni smo je ponavljati.

 

Marianna Davidovich je glavna službenica za vanjske poslove u Zakladi za ekonomsko obrazovanje i članica je Ukrajinskog odbora za podizanje svijesti o Holodomoru i genocidu.

Jonathan Miltimore je glavni urednik FEE.org. Njegovo pisanje/izvještavanje bilo je tema članaka u časopisu Time, Wall Street Journalu, CNN-u, Forbesu, Fox Newsu i Star Tribuneu.

O autoru
Redakcija Podržite rad Liberalnog foruma. Pozivom na broj 090 291 099 donirate 2 KM za rad našeg Udruženja. Liberalni forum je nevladino, nestranačko i neprofitno udruženje građana koje za cilj ima razvoj, širenje i primjenu ideja i programa zasnovanih na načelima liberalizma. Vjerujemo u društvo individualne slobode, vladavine prava, slobodne tržišne ekonomije, malih poreza i ograničene i efikasne državne administracije.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *