Piše: Peter Jacobsen (FEE)
Ekonomske lekcije koje nas je Hayek učio jednako su relevantne danas kao i prije 50 godina.
Prije pedeset godina Friedrich Hayek i Karl Gunnar Myrdal dobili su Nobelovu nagradu „za pionirski rad u teoriji novca i ekonomskih fluktuacija i za prodornu analizu međuovisnosti ekonomskih, društvenih i institucionalnih fenomena“. Hayekova Nobelova nagrada je značajna iz više razloga, a svi se odnose na važnost intelektualne skromnosti.
Skromnost i Nobelova nagrada
Njegovo Nobelovo obraćanje — održano upravo prije 50 godina — bilo je vježba skromnosti, kako je istakao Larry Reed iz FEE-a. Hayek je čak tvrdio da zapravo i ne bi trebala postojati Nobelova nagrada za ekonomiste, jer ona daje nerazmjernu intelektualnu autoritetu onima koji je prime.
Granice planiranja
Hayekov rad, uključujući i onaj za koji je dobio Nobela, temelji se na prepoznavanju ograničenja inteligencije da planira društvo, a posebno ekonomiju.
Da bismo razumjeli Hayeka, moramo razumjeti dva ključna doprinosa njegovog mentora Ludwiga von Misesa. Nije iznenađenje što je Hayekova Nobelova nagrada bila povezana s Misesom. Nobelovac Paul Samuelson, iako se u mnogim tačkama razilazio s Hayekom i Misesom, tvrdio je da bi i sam Mises dobio Nobela da je nagrada postojala ranije.
Ekonomske fluktuacije
Hayekova nagrada bila je povezana s njegovim radom o novcu i ekonomskim ciklusima. Ovaj rad spada pod okvir Austrijske teorije poslovnog ciklusa (ABCT). ABCT nije Hayekov izum, nego razvoj teorije utemeljene kod Mengera, Böhm-Bawerka i konačno kod Misesa.
Hayek se posebno fokusirao na transformaciju kapitalnih dobara kroz različite faze proizvodnje. Kada državna monetarna politika (npr. povećanje ponude novca) poveća broj dugoročnih kredita, to mijenja strukturu kapitalnih dobara u društvu. Međutim, ako to povećanje nije praćeno povećanjem štednje potrošača, korisnici tih kredita takmiče se s potrošačima za iste resurse, što podiže cijene i vodi do sistemskih propasti projekata.
Hayekov ključni doprinos ovdje je isticanje da cijene — poput kamatnih stopa — prenose važne informacije o preferencijama potrošača. Kada „eksperti“ počnu vještački mijenjati cijene, oni izobličuju ovaj komunikacijski mehanizam i proizvode masovne ekonomske greške.
Kalkulacija i znanje
Najpoznatiji Hayekov rad je Korištenje znanja u društvu.
U njemu je pokazao kako promjene cijena signaliziraju stvarne promjene u oskudici dobara. Ako se, recimo, uruši rudnik uglja, smanjenje ponude dovodi do rasta cijena. Te više cijene automatski usmjeravaju korisnike da štede i racionalizuju upotrebu uglja. Tako društvo reaguje tačno onako kako treba — bez da potrošači moraju znati da se desio kolaps rudnika.
Hayek naglašava da je dio znanja lako prenosiv riječima, ali dio ostaje neizreciv — tzv. tacitno znanje. To znanje se ipak prenosi kroz cijene. Tu se pokazuje ključna slabost centralnog planiranja: ono zahtijeva da planeri posjeduju sve informacije, ali time eliminišu tržište i cijene, pa time i sam mehanizam kroz koji se znanje stvara i prenosi.
Mises je to nazvao „nemogućnošću ekonomske kalkulacije u socijalizmu“. Hayek je svojom analizom pokazao da socijalizam nije samo praktično neefikasan, nego institucionalno nemoguć, jer ukidanjem tržišta i cijena uništava alat bez kojeg ekonomska kalkulacija ne može postojati.
Relevancija danas
Hayekov argument je u suštini poziv na skromnost. Ljudi „na terenu“ imaju intimnija i preciznija znanja od bilo kojeg planera. Ta se znanja izražavaju kroz cijene i tržište. Kada ukinete tržišta, ukidate cijene i time brišete znanje koje je nužno za racionalno odlučivanje.
Pola stoljeća kasnije, Hayekovo upozorenje i dalje vrijedi. Američki politički sistem nastavlja da se širi prema centralnom planiranju, što se vidi u stalnom rastu odnosa duga i BDP-a. Što više raste domen političkih planera, to više opada prostor za planiranje običnog čovjeka.
Na ovoj godišnjici vrijedi podsjetiti naše političke lidere: ekonomija nije jednostavna mašina kojom se može upravljati odozgo. To je kompleksan sklop ljudskih institucija bez jednog jezika, jednog vođe ili jednog uma. Ili, kako je sam Hayek rekao:
„Pretpostaviti da je svo znanje dato jednom umu, na isti način na koji je dato nama kao ekonomistima, znači jednostavno ukinuti sam problem i zanemariti sve ono što je važno i značajno u stvarnom svijetu.“
