Piše: Danijal HADŽOVIĆ
RTRS još jednom je pokazao koliko lako politički narativ može zamijeniti elementarnu ekonomsku i prostornu logiku. Umjesto analize tržišnih kretanja i urbanog razvoja, javnosti se ponovo nudi priča o „demografskim prijetnjama“ i „osmišljenim planovima“, bez ikakvog ozbiljnog uvida u činjenice.
Priča o navodno „masovnoj“ kupovini stanova u Istočnom Sarajevu od strane građana Sarajeva ilustrativan je primjer tog pristupa. Nekoliko stotina novoizgrađenih stanova interpretira se kao politički projekat i prijetnja, dok se potpuno zanemaruje osnovna tržišna realnost: Sarajevo se širi, cijene kvadrata rastu, a potražnja se prirodno prelijeva na najbliže cjenovno dostupne lokacije.
Istočno Sarajevo nije izolovana teritorija, već urbanistički i ekonomski nastavak Sarajeva. Administrativna linija entiteta ne mijenja činjenicu da je riječ o istom urbanom prostoru, povezanom tržištem rada, usluga i nekretnina. Ljudi koji rade u Sarajevu, ali ne mogu ili ne žele plaćati sve više cijene stanova u centralnim općinama, traže alternativu u krugu od nekoliko kilometara. To nije ideologija – to je tržišna logika.
Da bi se stanovi u Istočnom Sarajevu uopće prodavali, oni moraju biti konkurentni cijenom u odnosu na Sarajevo. Ako su pristupačniji, ljudi će ih kupovati – bez obzira na nacionalnu pripadnost. Isto važi i za ugostitelje i pružaoce usluga: oni se prilagođavaju tržištu iz kojeg dolaze njihovi gosti i prihodi. To je osnovni zakon ekonomije, a ne politička zavjera.
U isto vrijeme, svakodnevna realnost potpuno demantuje narativ o „napetostima“ i „budućim razračunavanjima“. Hiljade ljudi iz Istočnog Sarajeva i Pala svakog dana putuju na posao u Sarajevo, bez incidenata i problema. Sarajevo je ekonomski centar regije, a Istočno Sarajevo važan dio tog urbanog sistema. Ta činjenica postoji bez obzira na televizijske priloge i političke poruke.
Zato nije tačno da se „prelijeva stanovništvo“. Prelijeva se dezinformacija – politički korisna, ali faktički neutemeljena. Ona služi održavanju stalnog osjećaja ugroženosti, koji je često ključni izvor političke mobilizacije i opravdanja za politike podjela.
Liberalna perspektiva ovdje je jasna: slobodno tržište i ekonomska interakcija među ljudima ruše barijere koje politika pokušava održati. Trgovina, rad i mobilnost ne poznaju etničke linije – oni slijede cijenu, dostupnost i interes. Upravo zato nacionalističke politike često vide tržište kao prijetnju, a ne kao resurs.
Lukavica ide ka većoj otvorenosti i raznolikosti ne zbog političkih projekata, nego uprkos politici. Ne zbog ideologije, nego zbog geografije i ekonomije. Dok god je vezana za grad od gotovo pola miliona stanovnika, njena budućnost će biti određena tržišnim zakonima, a ne etničkim fantazijama.
Na kraju, problem nije u tome ko kupuje stan i gdje. Problem je u pokušaju da se strah predstavi kao činjenica, a tržišna kretanja kao zavjera. Tržište, međutim, ima jednu osobinu koju politika teško kontroliše: ne reaguje na propagandu – reaguje na cijenu.
Zato je Bosni i Hercegovini potrebno više slobodnog tržišta i ekonomskih sloboda. Ne samo radi rasta, investicija i standarda, nego i zato što tržište – htjeli to neki ili ne – dugoročno razgrađuje politike podjela i prisiljava ljude na saradnju.
