Autor: Prof. dr. Adisa Omerbegović-Arapović
Vlada FBiH je već drugu godinu zaredom naumila „iskomandovati“ minimalnu plaću. Tržišna ekonomija u kojoj navodno živimo se sudara s „komunističkim“ mjerama Vlade, bez jasne ekonomske logike i s posljedicama koje ovoga puta mogu biti kobne.
Sredinom osamdesetih bila sam među deset najboljih učenika iz tadašnje Jugoslavije koji su predstavljali zemlju u pionirskom kampu u Sovjetskom savezu. Provela sam mjesec dana u Moskvi, Lenjingradu i na Jalti. Vidjela sam tada duge redove ljudi ispred slabo snabdjevenih prodavnica osnovnih životnih namirnica. Isto se potom dešavalo i u Jugoslaviji – redovi, nestašice, inflacija, siromaštvo.
Tek mnogo kasnije sam naučila zašto se to dešava: kada država određuje cijene i plate, tržište uvijek negativno odgovori i vrati udarac odbijanjem: nestašicama, visokim cijenama, inflacijom koja jede kupovnu moć plaća, pa i otkazima i padom zaposlenosti.
Komandovanje cijenom rada u pravilu dovodi do inflacije i pada ekonomske aktivnosti što se upravo dešava (vidi grafikone, zvanični podaci Centralne banke BiH i zavoda za statistiku).
1. Zaposlenost stagnira i počinje padati (Grafikon: Ukupna zaposlenost FBiH)
Trend crvene linije je jasan: od kraja 2024. ukupna zaposlenost prelazi iz stabilnog rasta u pad. To se dešava tačno uz najavu, a potom i radikalno povećanje minimalne plaće na 1.000 KM. Dodatni pritisak na firme, ako se troškovi rada ponovo nametnu, kako ovih dana najavljuju za +40%, a bez rasta produktivnosti ubrzat će pad zaposlenosti. Upravo oni koji se “štite” minimalnom plaćom najbrže gube posao kada plata postane ekonomski neodrživa. Privilegirani sloj onih na javnim budžetima, a besprizorni političarski paraziti među njima najplaćeniji, raduju se cunamiju koji će i njih odnijeti.
2. Cijene rastu mnogo brže nego plate (Grafikon: Indeks potrošačkih cijena FBiH)
Inflacija, odnosno nevidljivi porez na sve, u FBiH od 2021. dostiže nivo koji nismo vidjeli od kraja rata i ratnih profitera. Cijene su danas oko 33% više nego 2015. godine. To znači da većina onih koji žive od plate ili penzije, a uglavnom nisu imali povećanje prihoda za isti porocenat, danas imaju niži životni standard. Svako dodatno “nametanje minimalnih plata” samo ubrzava rast cijena i osiromašuje ukupnu populaciju.
Šta se onda dešava? Najmanje plaćeni radnici nominalno dobiju više – a realno, vrlo brzo izgube sve što su dobili, dok svi drugi dobiju samo inflaciju, pa smo svi zajedno siromašniji. Umjesto da smiruje, Vlada potpiruje inflaciju.
3. Izvoz slabi – a to je srce realne ekonomije koja kreira radna mjesta (Grafikon: BH izvoz i trendovi)
Pad izvoza znači pad potražnje za našom robom. Firme koje izvoze najosjetljivije su na naglo uvećane troškove rada, energenata, poreza. Ako se potražnja iz EU smanjuje, a troškovi u BiH rastu rezultat je jasan: smanjuje se obim proizvodnje i zapošljavanja, a time i izvoza.
Ovo je ključni signal da se ne smije uvoditi dodatni trošak kompanijama, pogotovo ne dekretom, bez duboke analize, stručne debate i transparentnosti. Oni koji misle da će i budžeti izdržati ove pritiske pate od kartkovidosti. U konačnici, da bi se ovaj udar preživio ili će porezi morati rasti ili će se Vlada morati zadužiti da finansira dodatno opterećenje koje ovaj potez pravi i na budžetske rashode. (O strahovitoj spirali zaduživanja naredni put).
4. Budžeti entiteta tonu u deficit – a vlast gasi požar benzinom
(Grafikon: FBiH i RS, suficit/deficit)
Federacija je u 2024. zabilježila jedan od najtežih deficita u posljednjih 15 godina, skoro jednak onome iz 2019/2020. zbog pandemije i kolapsa ekonomije. Taman kada smo se vratili u blagi suficit 2022., naredne dvije godine budžet FBiH drastično tone, po prvi put od rata federalni bužet 2024. ima trostruko veći deficit od RS-a (!). Političari posežu za najglupljim potezom: povećavaju plate, raduju se rastu naplate poreza i doprinosa i time nakratko pumpaju mjehur budžetskih prihoda.
A to je samo matematička iluzija. Smanjena ekonomska aktivnost (uzrokovana mjerama Vlade), uvijek znači manje prihoda u godinama koje slijede i nižu kupovnu moć za većinu građana. To će povećati rizike u finansijskom sistemu i uzrokovati veće kamatne stope, što na kraju dodatno usporava ekonomsku aktivnost i poskupljuje otplatu kredita. I dok se spirala inflacije produbljuje Vlada nas uvjerava da su njihove mjere “briga za radnike”?!
U stvarnosti, oni koji najskromnije zarađuju snose najveći teret ovih „mjera“. A oni koji odlučuju taj isti teret ne osjećaju – žive od rente, privilegija i položaja, ne od rada te im inflacija nadoknađuje izgubljeno kroz kapital koji posjeduju.
Ekonomija i cijene se ne uređuju „uredbama“. Kada država pokuša komandovati tržištem, ono uvijek uzvraća nestašicama, inflacijom, gubitkom radnih mjesta i urušavanjem vrijednosti novca.
Ekonomske krize uvijek prethode političkim. Bolnu historiju Jugoslavije ili Sovjetskog saveza ne smijemo ponovo doživijeti.
