Mi smo dio jedne civilizacije — zapadne civilizacije. Povezani smo najdubljim vezama koje narodi mogu dijeliti, iskovanim kroz stoljeća zajedničke historije, kršćanske vjere, kulture, naslijeđa, jezika, porijekla i žrtava koje su naši preci zajedno podnijeli za zajedničku civilizaciju čiji smo mi danas nasljednici.
— Državni sekretar Marco Rubio na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji, 14. februara 2026.
Državni sekretar Marco Rubio dobio je ovacije na kraju svog govora na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji u februaru, ponajviše zbog tvrdnje — citirane gore — da su Sjedinjene Američke Države i Evropa dio jedinstvene „zapadne civilizacije“. Njegovi slušatelji su vjerovatno bili zadovoljni što se donekle distancirao od agresivne neprijateljske retorike prema Evropi koju je godinu ranije pokazao potpredsjednik JD Vance, te što je izgledalo da transatlantske odnose ponovo temelji na vrijednostima, kako su to činili brojni američki lideri prije uspona Donalda Trumpa.
Ali šta je zapravo „zapadna civilizacija“ na koju se Rubio poziva? Njegovo shvatanje vjerovatno je prilično drugačije od razumijevanja većine savremenih Evropljana — pa i od mog vlastitog. (Rubio je uspio ubaciti i jednu opasku na račun mene i „kraja historije“.)
Za važan dio američkih konzervativaca, „zapadna civilizacija“ označava specifično kršćansku civilizaciju, odnosno kulturu izgrađenu oko aktivne kršćanske vjere. Rubio na to aludira kada u svom govoru ne govori o „kršćanskom naslijeđu“, već o „kršćanskoj vjeri“. Njegova lista zajedničkih elemenata civilizacije uključuje i riječi poput „naslijeđe“ i „porijeklo“, koje podsjećaju na Vanceovu upotrebu izraza „Amerikanci naslijeđa“ („heritage Americans“), čime se, čini se, sugerira da se naša kultura temelji i na zajedničkoj etničkoj pripadnosti, a ne samo na religiji.
Nema nikakve sumnje da je zapadna civilizacija ukorijenjena u „kršćanskom naslijeđu“. Jedna od najdubljih kršćanskih vrijednosti jeste vjerovanje u univerzalnu jednakost svih ljudskih bića pred Bogom. Nacionalni konzervativci često ismijavaju liberalno uvjerenje u univerzalnu ljudsku jednakost, a i sam Rubio tvrdi da se niko ne bori za apstrakciju, nego za konkretan način života. Ipak, postoji jedna važna apstraktna ideja koja leži u samom srcu kršćanstva i zapadne kulture. Izrazio ju je apostol Pavle u Poslanici Galaćanima (3:28): „Nema više ni Jevrejina ni Grka, nema ni roba ni slobodnjaka, nema ni muškog ni ženskog, jer ste svi jedno u Kristu Isusu.“
Mnogi važni mislioci — od Alexisa de Tocquevillea do G. W. F. Hegela i Friedricha Nietzschea — razumjeli su da je kršćanstvo iznjedrilo modernu liberalnu demokratiju. Većina ljudi koji danas brane ljudska prava ne čini to u religijskim terminima, ali nema sumnje da savremena shvatanja prava potiču iz kršćanskih religijskih uvjerenja.
Međutim, tokom tog razvoja zapadna civilizacija se postepeno odvojila od otvorenog poistovjećivanja s religijom. Razlog za to bio je historijski: nakon protestantske reformacije Evropljani su narednih 150 godina međusobno ratovali zbog različitih tumačenja kršćanske doktrine — oko pitanja poput transsupstancijacije ili krštenja djece. Još od srednjeg vijeka nije postojala jedinstvena kršćanska doktrina; protestantizam je iznjedrio „način života“ koji je bio znatno drugačiji od katolicizma.
Zbog tih neslaganja oko konačnih ciljeva, prosvjetiteljski osnivači modernog liberalizma složili su se da religiju potisnu u sferu privatnog uvjerenja, a da politiku usmjere na sam život, a ne na „dobar život“ definiran određenom religijskom doktrinom. Istovremeno, rani prirodni naučnici vodili su dugu borbu s Katoličkom crkvom; tek razdvajanjem empirijskog istraživanja od religijske dogme mogla se razviti moderna prirodna nauka — i ekonomski svijet koji je ona omogućila.
Zbog toga zapravo postoji sasvim drugačije shvatanje zapadne civilizacije od onoga koje zastupa Rubio — ono koje je izgrađeno oko samog liberalizma, obuhvatajući prosvjetiteljske vrijednosti poput otvorenosti, tolerancije i skepticizma prema naslijeđenim idejama. Ova verzija zapadne civilizacije smanjila je ulogu religije u politici. Možemo u potpunosti priznati kršćanske korijene mnogih naših ideja o demokratskim pravima, a da pritom zajedničku civilizaciju ne definiramo religijskim pojmovima. Zapravo, društva su bila veoma raznolika u pogledu religijskih uvjerenja ne samo u današnjoj eri masovnih migracija, nego još od šesnaestog stoljeća.
Još je problematičnije pokušavati definirati našu civilizaciju pojmovima „naslijeđa“ ili „porijekla“. Moram podsjetiti Marca Rubija da njegovo vlastito porijeklo vodi do autoritarnog i katoličkog Habsburškog carstva, dok porijeklo Jamesa Monroea i Thomasa Jeffersona vodi u sasvim drugačiji, liberalniji protestantski dio Evrope.
Prošlog mjeseca preminuo je vođa pokreta za građanska prava Jesse Jackson. Jackson je odigrao ključnu ulogu u održavanju borbe za rasnu jednakost koju je započeo njegov mentor Martin Luther King. Ali u jednom pogledu Jackson nije bio od pomoći. Još 1987. godine došao je na Univerzitet Stanford i učestvovao u maršu na kojem su studenti skandirali: „Hej, hej, ho, ho, zapadna civilizacija mora otići.“ Kao rezultat takvih pritisaka, Stanford i drugi elitni univerziteti ukinuli su obavezne kurseve zapadne kulture i zamijenili ih neujednačenom mješavinom multikulturalnih programa. To je bila velika greška.
Jackson se kasnije ogradio od tog slogana — i s dobrim razlogom. Njegov vlastiti život bio je u potpunosti oblikovan zapadnom civilizacijom, u oba njena značenja. Bio je kršćanski svećenik u pokretu za građanska prava koji su vodili drugi kršćanski svećenici poput Martina Luthera Kinga, koji su propovijedali pomoć — kako je Isus rekao u Evanđelju po Mateju — „najmanjima među vama“. Istovremeno, bio je zagovornik univerzalnih ljudskih prava, neko čiji je aktivizam bio zaštićen vladavinom prava uspostavljenom američkom Deklaracijom nezavisnosti i Ustavom.
Ta zaštita neće opstati ako studenti na Zapadu ne budu učili historiju vlastite kulture. Jedini način da se suprotstavimo reakcionarnim idejama poput onih koje zastupaju Rubio ili Vance jeste da pravilno razumijemo kako se zapadna civilizacija razvijala i kako je danas definiraju liberalne prosvjetiteljske vrijednosti koje su izvorno bile ukorijenjene u kršćanskom vjerovanju. Upravo te „apstraktne ideje“ definiraju naš način života — i za njih bismo danas trebali biti spremni boriti se i umrijeti.
Francis Fukuyama je Olivier Nomellini viši saradnik na Univerzitetu Stanford. Njegova najnovija knjiga je Liberalism and Its Discontents. Autor je i kolumne „Frankly Fukuyama“, koja se nastavlja iz projekta American Purpose na platformi Persuasion.
