Piše: Emily Chamlee-Wright (theis.org)
U proteklih dva i po stoljeća čovječanstvo je svjedočilo izvanrednom poboljšanju ljudskog položaja. Više ljudi danas nego u dugom toku ljudske historije ima slobodu i priliku da živi svoje živote u punom potencijalu. Ova transformacija bila je moguća zahvaljujući razvoju liberalizma iz doba prosvjetiteljstva – filozofskog, moralnog, političkog i ekonomskog sistema koji polazi od podrazumijevanog poštovanja prema svakoj osobi.
Iz tog polazišta proizlaze i drugi liberalni principi, poput individualne slobode, ustavno ograničene vlasti, jednakih prava, jednakosti pred zakonom i intelektualne otvorenosti.
Upravo ti principi čine temelj dobrog društva – tolerantnog i pluralističkog društva u kojem pojedinci i zajednice napreduju u kontekstu mirne saradnje, intelektualnog napretka i ekonomskog prosperiteta.
Treba priznati da liberalizam u praksi nikada nije u potpunosti dosegao vlastite ideale. Ipak, upravo su ti ideali tokom vremena vodili društva ka većoj slobodi, jednakosti i ljudskom procvatu.
Zbog toga bi nas trebalo zabrinjavati što neliberalizam danas raste – širom svijeta, ali i unutar naših društava, i to na ideološkim ekstremima i ljevice i desnice. Čak i unutar dominantnog javnog diskursa, liberalna otvorenost prema svijetu, idejama te stalnim ekonomskim i kulturnim promjenama navela je neke ugledne akademike i javne intelektualce da proglase liberalizam propalim projektom.
Bilo je perioda kada su ljudi od ideja intenzivno promišljali liberalni projekt – u njegovim počecima i u trenucima kada je bio pod prijetnjom. Bilo je i vremena kada su, uvjereni da je liberalizam poput vode u kojoj sigurno plivamo, razumljivo pažnju usmjeravali na druge prioritete. No, bilo da je riječ o neliberalizmu koji danas vidimo u politici, na univerzitetima ili u pokretima poput onog od 6. januara u SAD-u, nalazimo se u trenutku kada liberalni projekt ponovo moramo učiniti živim i relevantnim.
Ali kada druge pozivamo da se vrate liberalnom projektu, prirodno se postavlja pitanje: koji ideal zapravo nudimo? I je li moguće taj ideal definirati na način koji poziva na skromnost, razgovor i otkrivanje novih spoznaja, umjesto na testove ideološke čistoće?
U mnogim razgovorima koje sam vodila o ovoj temi, pokazalo se korisnim započeti objašnjenjem onoga što nazivam „četiri ugla liberalizma“: politički, ekonomski, epistemološki i kulturni liberalizam.
Politički liberalizam je politička filozofija koja stoji u osnovi američke Deklaracije nezavisnosti i Povelje o pravima. Institucionalna „pravila igre“ koja štite individualna prava najbolji su način koji poznajemo da osiguramo jednak tretman svih ljudi pred zakonom. Liberalni politički poredak ograničava moć vlasti i drži pod kontrolom autoritarne i populističke impulse. U američkom kontekstu, građansko obrazovanje, priče o osnivanju države i nacionalne proslave učinile su politički liberalizam najprepoznatljivijom dimenzijom liberalnog projekta.
Manje je shvaćen, ali jednako važan, ekonomski liberalizam. Kako primjećuje ekonomska historičarka Deirdre McCloskey, ekonomski liberalizam je „majka“ povećanja materijalnog bogatstva u svijetu od čak 3.000% tokom posljednjih 250 godina. Kada ljudi imaju dovoljno prostora za inovacije, proizvodnju i razmjenu, oni oslobađaju kreativnu snagu koja stvara to obilje. Naravno, liberali se međusobno ne slažu uvijek o tome koji je pravi odnos između ekonomske slobode i državne regulacije. Ipak, većina liberala se slaže da je tržišno društvo ključni dio dobrog društva.
Treći ugao liberalizma – ono što nazivam epistemološkim liberalizmom-— predstavlja formalna pravila i neformalne norme koje podstiču otvorenu razmjenu ideja i održavaju zajednički napor u potrazi za istinom. Sloboda govora je nužna početna tačka. Ali epistemološki liberalizam ide dalje: on podrazumijeva očekivanje poštenja i obavezu korištenja kritičkog razuma. Traži da se držimo priznatih standarda dokaza i da svoje argumente izložimo provjeri drugih. Kada ljudi insistiraju da univerziteti poštuju princip akademske slobode i da kampusi budu mjesta otvorene i hrabre razmjene ideja, oni zapravo brane ovaj ugao liberalnog projekta.
Na četvrtom uglu liberalnog projekta nalazi se kulturni liberalizam. Njegova osnovna pretpostavka jeste priznanje da je svako od nas dostojanstveno jednak drugome. Iz tog temeljnog poštovanja proizlazi tolerancija. Sve dok ne kršimo tuđa prava, trebali bismo tolerirati izbore drugih ljudi. Iz tolerancije često nastaje pluralizam. Kada smo tolerantni jedni prema drugima, često otkrivamo da možemo koegzistirati – pa čak i postati prijatelji – s ljudima koji su živjeli vrlo drugačije živote od naših.
Liberalizam funkcionira kao sistem. Svaki od ova četiri ugla povezan je s ostalima. Kulturni liberalizam, na primjer, zavisi od slobode udruživanja koju omogućava politički liberalizam. Epistemološki i ekonomski liberalizam zajedno podstiču inovacije i naučna otkrića. Liberalne kulturne norme smanjuju troškove provođenja pravila koja omogućavaju političku i ekonomsku koordinaciju – i tako dalje.
Istovremeno, između ovih uglova postoje i napetosti. Dinamika koju stvaraju ekonomska, epistemološka i kulturna otvorenost može, na primjer, biti društveno destabilizirajuća. Takvi poremećaji mogu stvoriti iskušenje da se koriste instrumenti državne moći kako bi se „uspostavio red“, čime bi se potisnule građanske slobode povezane s političkim liberalizmom. Intelektualni, građanski i politički rad potreban da se te napetosti razriješe upravo je posao na koji pristajemo kada kažemo da želimo unaprijediti liberalni projekt.
U tom poslu smo uspješniji kada ga radimo zajedno s drugim liberalnim misliocima – bilo da su to liberali lijevog centra, klasični liberali ili konzervativni liberali koji zagovaraju malu državu; bilo da su to društveni naučnici, filozofi ili kulturni kritičari. Nijedna disciplina nema monopol nad liberalnim projektom. Moja vlastita disciplina, ekonomija, ima mnogo toga reći o liberalizmu, ali ako ostanemo samo u njenom „uglu“, propuštamo veliki dio šire slike.
Model „četiri ugla“ nije koristan zato što daje odgovore na sva pitanja ili rješava sve napetosti liberalnog projekta, niti zato što pruža test ideološke čistoće. Naprotiv – koristiti ga na takav način značilo bi potpuno promašiti njegovu svrhu. Ovaj model je koristan jer potiče istraživanje unutar i između sva četiri ugla. On ohrabruje raznoliku zajednicu liberalnih mislilaca da jedni druge prepoznaju kao saveznike, čak i kada se ne slažu. A upravo ta blizina omogućava da pronađu zajedničko tlo i zajedno brže napreduju prema dobrom društvu.
