Zašto je problem s islamskim radikalizmom rezultat 100 godina stare pogreške!

Svaki put kada je neki evropski grad potresen činom masovnog nasilja, vodeće evropske novine antagonizuju rasprave o tome šta je pošlo po zlu. Konkretno, diskutantni često postavljaju pitanje trebaju li evropske države drugačije reagovati na pojavu velikih, nezadovoljnih muslimanskim manjina, bilo većom tolerancijom prema kulturnim razlikama (kako pojedini predlažu) ili njihovim potiskivanjem? Čak i kada se ispostavi da islam uopšte i nije bio povodo za određeni napad, rasprave o kompatibilnosti islama sa zapadnom demokratijom se nastavljaju.

Jedan od vodećih američkih autoriteta po pitanju evropskog islama dao je prilično nijansiran i neobičan doprinos ovoj debati. Pišući u Frankfurter Allgemeine Zeitungu odgovor na kolomnu pod naslovom “Terorizam ima puno veze s islamom”, Jonathan Laurence tvrdi da su današnje patologije evropskog islama neka vrsta naknadnog šoka nakon jednog stoljeća stare pogreške. Ili, preciznije, kratkovide politike prije tačno 100 godina koja je imala neviđeno velike posljedice. U ljeto 1916. britanske vlasti i njihovi saveznici počeli su organizovati arapsku pobunu protiv političke i nadasve duhovne vlasti Osmanskog carstva. To je dovelo do britanskog osvajanja Jeruzalema i propasti osmanske vlasti nad islamskim najsvetijim mjestima, bilo u Levantu ili Arabiji. Kao alternativa turskoj vladavini nad Arapima, Britanci su u početku podupirali Hašemitsku dinastiju koja još vlada Jordanom; ali krajnji korisnik bio je kraljevska kuća Sauda koja je preuzela Meku i Medinu 1924.

Prema mišljenju g. Laurencea, profesora na Univerzitetu u Bostonu, ovo je okončalo razdoblje od nekoliko stoljeća u kojima je halifat (duhovna uloga koju su imale Osmanlije, sve do 1922. godine, sa svjetskim rangom sultana) imao općenito dobroćudni utjecaj na globalni islam. Ne samo unutar osmanlijske domovine, već daleko izvan nje, halifat je formirao vrhunac međunarodne mreže učitelja, propovjednika i sudaca. Kao što je pokazao Halil Inalcek, osmanski historičar koji je preminuo u dobi od 100 godina, stvarna moć sultanskih halifa varirala je mnogo s vremenom; neki su uspjeli kontrolirati ulemu ili vjerske učenjake, drugi nisu. No, globalna duhovna uloga institucije bila je naročito važna krajem 19. i početkom 20. stoljeća, u konačnici obuhvaćajući više od 100 miliona Muslimana koji žive pod britanskom vladavinom (u Južnoj Aziji) i pod holandskom vladavinom (u modernoj Indoneziji). Kao što ističe Mustafa Akyol, turski pisac o religiji, halifov utjecaj na muslimane u azijsko-pacifičkoj regiji imao je benigne posljedice za Sjedinjene Države; Abdulhamid II (na slici), posljednji dugogodišnji sultan, pomogao je uvjeriti filipinske muslimane da prihvate američku vlast nad svojim arhipelagom. (Drugi imaju tamnije sjećanja na tog suverena, Armenci ga drže odgovornima za ubistvo desetaka hiljada njihovih rođaka 1895.)

Ipak, upravo zato što je osmanski halifat bio tako atraktivan za neke od svojih subjekata, evropske su sile teško uspijevale da ga potkopavaju. Od barem 1870., britanska diplomacija pokušala je prebaciti gravitacijski položaj u globalnom islamu od Turaka do Arapa. Holanđani su pokušali zaustaviti svoje muslimanske subjekte da se obraćaju halifi u svojim javnim molitvama. S nešto više uspjeha, Francuzi su promicali alternativne centre duhovne vlasti među muslimanima nad kojim su vladali u Alžiru i Maroku. Sve dok su Osmanlije zadržale kontrolu nad Libijom (tj. Sve do 1912.), halifat je zadržao nekakav utjecaj u Sjevernoj Africi. Ali kada su novi sekularni nacionalistički vladari Turske konačno ukinuli halifni ured 1924. godine, njihov posao je olakšan činjenicom da su evropske sile sabotirale sveto mjesto desetljećima.

Kao što g. Laurence vidi stvari, ukidanje starog halifata stvorilo je vakuum koji je u narednom stoljeću bio ispunjen mnogo mračnijim nadomjestacima, uključujući i novi halifat koji je proglasio Abu Bakr al-Baghdadi, vođa islamske države. Čak i tamo gdje ne prestaju poticati antizapadno nasilje, globalne mreže vjerskog fundamentalizma i puritanizma, poput onih koji povezuju propovjednike iz primjerice, Pakistana ili Saudijske Arabije, zamijenili su relativno smirujući ton koji su postavile osmanske halife, koji su bili poznavatelji zapadne umjetnosti i muzike, kao što je napisao kolega.

Je li to nešto više od intrigantnih detalja povijesti? Da, mnogo više, u pogledu gospodina Laurencea. Naivno je zamisliti da se današnji evropski islam može hermetički zatvoriti od utjecaja iz zemalja u kojima prevladava islam. Na jedan ili drugi način, muslimani u Evropi će biti dirnuti idejama i stilovima koji proizlaze iz zemalja u kojima prevladava njihova vjera. Današnje europske vlade moraju imati sofisticirano razumijevanje kako taj utjecaj funkcionira i prije svega razumjeti rizik od neželjenih posljedica. Otvaranjem jednog izvora kulturnog ili teološkog utjecaja, oni možda otvaraju put za mnogo gore stvari.

Izvor: Economist

O autoru
Redakcija Podržite rad Liberalnog foruma. Pozivom na broj 090 291 099 donirate 2 KM za rad našeg Udruženja. Liberalni forum je nevladino, nestranačko i neprofitno udruženje građana koje za cilj ima razvoj, širenje i primjenu ideja i programa zasnovanih na načelima liberalizma. Vjerujemo u društvo individualne slobode, vladavine prava, slobodne tržišne ekonomije, malih poreza i ograničene i efikasne državne administracije.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *