Piše: Adna Subašić
Loše stanje bosanskohercegovačkog društva u većini njegovih segmenata u svojoj suštini potiče iz loše ekonomije, propalog realnog sektora privrede, a što za posljedicu ima visoku nezaposlenost, nizak standard života građana, tenzije koje su plodno tlo za političke i sigurnosne napetosti i niz drugih problema. Analizirajući koji je osnovni problem i najveći uzrok opisanog stanja dolazi se do zaključka da je uzrok i početak strateških problema bh. društva – nestručno i netransparentno provedena privatizacija državnih preduzeća. Posljedica: veliki broj nezaposlenih koji zbog raznih prepreka u privatnom sektoru teško pronalaze nove poslove ili pokreću vlastite (plus opterećenja budžeta za otpuštene radnike), smanjena proizvodnja u svim granama privrede, diskreditovanje privatnog sektora kroz percepciju da je privatizacija bila kriminalizirana…
Privatizacija je trebala biti proces promjene strukture vlasništva. Kroz privatizaciju se trebalo privredu prilagoditi tržišnom modelu poslovanja i upravljanja kapitalom. Privatizacija je trebala donijeti i nove tehnologije, rasterećenje državnog budžeta (od ulaganja u državne firme), razvoj konkurencije, upošljavanje menadžera (vlasnika) po stručnoj, a ne partijskoj podobnosti, a samim tim i bolju brigu o imovini, veća ulaganja, rast i razvoj… Sve to je uglavnom izostalo pa se strateška prilika BiH pretvorila u strateški promašaj, izuzimajući pozitivne primjere koji su izuzeci. Zašto se to dogodilo?
Ekonomski analitičari navode nekoliko sistemskih razloga. Pri prodaji firmi država je prihvatala kao platežno sredstvo certifikate, uglavnom bezvrijedne „vrjednosne papire“ koji su bili neisplaćene ratne plate boraca i radnika u tim firmama tokom rata. Manjim dijelom su se uzimale dionice. Dakle, vlasnici ovih firmi nakon privatizacije zapravo su bili ljudi sasvim nekompetentni da adekvatno iskoriste privatiziranu imovinu, da firme učine konkurentnim i efikasnim, te da ih uopšte održe i vode u novim uvjetima otvorene ekonomije. Neki od tih nekompetentnih „menadžera“ nisu niti imali namjeru pokrenuti proizvodnju, povećati efikasnost, ostvariti kompetitivnost niti profitabilnost. Naprotiv! Prije same kupovine planirali su ugušiti proizvodnju, a zatim imovinu firme kupljenu za certifikate rasprodati, što se svodilo i na najprimitivnije razmontiravanje strojeva i čeličnih konstrukcija radi prodaje željeza kao sirovine. Nešto konstruktivnije unovčavanje firmi je pretvaranje proizvodne lokacije u stambenu. Npr. gotovo cijela industrijska zona Sarajeva pretvorena je u gradilište novih naselja što je u kontekstu urbanizacije uredu, ali istovremeno su time i uništeni postojeći proizvodni kapaciteti.
U BiH ipak ima pozitivnih primjera. Zanimljivo je da su to obično firme u gradovima gdje lokalna vlast sprječava koruptivne i druge štetne prakse, kvalitetno i efikasno upravlja administracijom, a time i lokalnom privredom – što otvara prostor za uspjeh privatnog sektora. Svjetionici uspješnih privatizacija i novog biznisa su npr. Cazin, Tešanj ili Goražde gdje i privatizirane predratne i nove firme imaju kompetentnu i efikasnu podršku lokalne vlasti koja poticanjem privatnog sektora, konkurentnosti i profitabilnosti ostvaruje i svoje interese.
Jasno je da je neophodna objektivna i nepolitizirana analiza efekata privatizacije nakon čega bi se oštrije tretirali „neuspješni slučajevi“ i konkretni krivci, a promovisali pozitivni primjeri. Time bi se otklonila „stigma“ koju je kriminalizirani proces privatizacije nanio privatnom sektoru i omogućila lakša svaka buduća privatna ekonomska inicijativa. Svemu tome je neophodna sasvim nova vlast ili bar neka bez aktera ovog propalog projekta.
