Epohalni neuspjeh Trumpovog protekcionizma

Epohalni neuspjeh Trumpovog protekcionizma

Pišu: Phil Gramm and Pat Toomey (Wall Street Journal)

 

Donald Trump bio je prvi američki kandidat za predsjednika nakon Velike depresije koji je protekcionizam učinio glavnom politikom svoje agende. Tokom kampanje 2016. predstavio ga je, zajedno sa smanjenjem poreza i deregulacijom, kao protuotrov za slab ekonomski oporavak predsjednika Obame – najslabiji u poslijeratnom razdoblju. U svoje prve dvije godine predsjedništva, Donald Trump ukinuo je regulatorna opterećenja i progurao veliko smanjenje poreza, što je pokrenulo široki rast dohotka i zaposlenosti. Zatim se okrenuo svojoj protekcionističkoj agendi, koja je smanjila ekonomski rast i nije mu uspjela isporučiti Michigan, Pennsylvaniju ili Wisconsin na izborima 2020. godine. Protekcionizam je propao i kao ekonomska politika i kao politička strategija.

Velik dio privlačnosti američkog poslijeratnog protekcionizma dolazi iz nostalgije za trajnim mitom: „zlatnim dobom američke proizvodnje“. Postojao je proizvodni „zlatni rudnik“ u pedesetim i šezdesetim godinama prošlog stoljeća, ali tad ga nisu dizajnirali kreatori politike i nije se mogao ponoviti sada. Bila je to neodrživa anomalija koju je stvorio Drugi svjetski rat.

SAD su iz rata izašle s gotovo potpuno novom industrijskom bazom, prenijetom iz ratne uloge kao “velikog arsenala demokratije”. S većinom ostatka razvijenog svijeta u ruševinama, Amerika je četvrt stoljeća uživala virtualni monopol u teškoj proizvodnji. U 1950-ima realna prosječna zarada po satu u proizvodnji skočila je 34,5% – sedmerostruko više od rasta u 1970-ima.

Sredinom 1970-ih Evropa i Japan ustali su iz pepela rata, a Južna Koreja i Tajvan industrijalizirali su se. Do 1976. godine američki se proizvodni izvoz vratio na predratni nivo, kao postotak globalnog izvoza, a nakon 1979. zaposlenost u američkoj prerađivačkoj industriji pala je u apsolutnom iznosu, budući da se radilo na automatizaciji, smanjenju troškova radne snage i ponovnoj uspostavi konkurentnosti. Dok su se proizvodni poslovi smanjili sa 32% ukupne zaposlenosti u 1953. na 8,7% u 2015. godini, proizvodnja kao udio u stvarnom bruto domaćem proizvodu ostala je gotovo konstantna zbog povećanja produktivnosti.

Kao što je gospodin Trump utvrdio kada je uveo carine na čelik i aluminij, rezultirajući porast radnih mjesta u tim industrijama bio je mali. To ne bi trebalo biti iznenađenje: 1980. godine trebalo je 10,1 radnih sati da se proizvede tona čelika. Zahvaljujući automatizaciji, to je u 2017. godini palo na 1,5 sati rada po toni, a neki proizvođači čelika postigli su i 0,5. Poslovi otvoreni u industriji čelika i aluminija nakon što su carine uvedene s druge strane su rezultirale gubljenem poslov u industrijama koje koriste čelik i aluminij u svom proizvodnom procesu, a da se i ne govori o radnim mjestima izgubljenim zbog odmazde u vanjskoj trgovini.

Neizvjesnost oko toga koja će industrija sljedeća biti oštećena uzrokovala je pad privatnih ulaganja u cijeloj ekonomiji. Rast BDP-a, koji se ubrzavao u 2017. i 2018., pao je 20% u 2019., s 2,9% na 2,3%, u skladu s procjenama Kongresnog budžetskog ureda o negativnom učinku protekcionističke politike.

Protekcionizam je čak naštetio proizvodnji u državama kojima je trebao pomoći. Prema Zavodu za statistiku rada, zaposlenost u proizvodnji u Michiganu, Pennsylvaniji i Wisconsinu, koja se povećavala u 2017. i 2018. godini, počela je padati 2019. godine kako se trgovinski rat intenzivirao.

Ideja da bi protekcionizam mogao vratiti milione proizvodnih radnih mjesta i privući značajan broj glasova u industrijskim državama bila je zastarjela, kao i sama trgovinska rasprava. Na primjer, trgovinski deficiti postaju besmisleni kad se toliko vrijednosti SAD-a ugradi u vrijednost uvoza poput tehnoloških proizvoda i kada većinu uvoza iz Meksika, Kanade, pa čak i Kine proizvode američke firme u vlasništvu američkih penzionih fondova – a samim tim i američkih radnika.

Većina Amerikanaca više ne vidi protekcionizam kao koristan ili izvediv. U 2016. godini 72% Amerikanaca gledalo je na vanjsku trgovinu više kao priliku za ekonomski rast, a ne kao prijetnju, što je najveća ocjena odobravanja otkako je Gallup počeo istraživati. Do 2020. odobrenje je poraslo na 79%.

Ako je trgovačka poruka Trumpu pomogla na izborima 2016. godine, to je bilo zato što je izražavao zabrinutost zbog nevolja radnih ljudi koji su nesrazmjerno patili tokom Obamine “sekularne stagnacije”, ne zato što je sam protekcionizam bio popularan. Čak je i među Trumpovim pristalicama izborna anketa YouGov-a nakon 2020. pokazala da 60% vjeruje da vanjska trgovina pomaže ekonomiji. Obrazac glasanja u Lordstownu u Ohiju – gdje je Trump 2017. godine obećao da će spasiti radna mjesta u lokalnoj fabrici – sugerira da je prije svega zabrinutost koju je izrazio Trump, a ne njegova sposobnost da spasi kompaniju General Motors, ono što je privuklo njihove glasove. Pogon se ionako zatvorio, a područje je 2020. godine glasalo za gospodina Trumpa s još većom razlikom nego 2016. godine.

Kako se visina plata za fakultetsku diplomu u odnosu na srednjoškolsku diplomu gotovo udvostručila od 1967. do 2017., Amerika je postala još više raslojeno društvo. Tokom istog razdoblja, eksplozija transfernih plaćanja prouzročila je kolaps stope sudjelovanja radne snage u donjem kvintilu zarađenih. Do 2017. državne su  isplate porasle i čine više od 91% njihovog prosječnog prihoda od 49.613 USD. Iznosi državnih plaćanja nezaposlenim približila su se prihodima radnika nakon oporezivanja, iznjedrivši ogorčenje. Ponašanje Hillary Clinton samo je pojačalo osjećaj da je Amerika izgubila zanimanje i poštovanje prema svojim radnicima i pomogao da izraz zabrinutosti Trumpa odjekne.

Za ove je radnike Trumpovo smanjenje poreza i dereguliranje postiglo rezultat, budući da su plate radnika rasle brže od plata srednje klase. U 2019. godini stopa siromaštva dosegla je rekordno nizak nivo . Stvarni prihod kućanstva skočio je za 4.379 američkih dolara, 13 puta više od prosječnog godišnjeg porasta. Da se rast iz perioda 2017.-18. nastavio i do 2019., ova značajna ekonomska postignuća bila bi još  jača – možda dovoljno jaka da bi 2020. prevladala političke učinke gašenja koronavirusa i osobnu odbojnost birača prema Trumpu.

Amerika je sada toliko integrirana u globalnu ekonomiju da se radna mjesta ne mogu stvoriti ili zaštititi protekcionističkim politikama. Inovacije, tehnološki razvoj i sposobnost tržišne ekonomije da se prilagodi promjenama predstavljaju naš jedini siguran put ka stvaranju radnih mjesta i prosperitetu. Ovo je lekcija koju svi političari, a posebno republikanci, trebaju naučiti iz ekonomskog i političkog neuspjeha protekcionizma u Trumpovoj eri.

 

Gospodin Gramm je bivši predsjednik Senatskog odbora za bankarstvo i gostujući predavač na American Enterprise Institute. Gospodin Toomey, republikanac, američki je senator iz Pennsylvanije. Mike Solon pridonio je ovom članku.

O autoru
Redakcija Liberalni forum je nevladino, nestranačko i neprofitno udruženje građana koje za cilj ima razvoj, širenje i primjenu ideja i programa zasnovanih na načelima liberalizma. Vjerujemo u društvo individualne slobode, vladavine prava, slobodne tržišne ekonomije, malih poreza i ograničene i efikasne državne administracije.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *