Istraživanje koje su objavila trojica ekonomista početkom 2015. godine izašlo je s jasnim zaključkom. Utvrdilo je što je uzrokovalo porast zaposlenosti u Americi tokom prethodne godine. Nagli rast radnih mjesta poklopio se s hladnom republikanskom reformom da naknade za nezaposlene budu manje izdašne. Autori su uvjerljivo pokazali da je jedno uzrokovalo drugo, smanjenje beneficija dovelo je do otvaranja dodatnih 1,8 miliona radnih mjesta u 2014. godini – oko dvije trećine ukupnog broja.
Ideja da raskošne beneficije odvraćaju od rada, pa njihovo rezanje tjera ljude da traže posao, široko je prihvaćena ne samo od ekonomista, već i od većine političara i glasača. U današnje vrijeme niko ne pobjeđuje na izborima obećavajući povećanje naknade za nezaposlene. Stoga je iznenađujuće utvrditi da zemlja s najizdašnijim izdvajanjima za nezaposlene ima i jedno od svojih najuspješnijih tržišta rada.
Danske beneficije vrijede više od 80% prethodne zarade nakon šest mjeseci bez rada, u usporedbi s prosjekom od 60% u bogatom svijetu i manje od 50% u Britaniji (Amerika je još škrtija). Za danske roditelje koji ostanu bez posla, stope naknade mogu se približiti i 100%.
Velikodušnost danskog sistema nezaposlenosti naličje je njegove liberalne regulacije ugovora o radu – kombinacija nazvana „fleksibilnost“. Danski poslodavci mogu zaposliti i otpustiti radnike prilično koliko i kako žele. Poslovi stoga dolaze i odlaze, ali prihodi ljudi su stabilni. Ipak, velika izdašnost države nije stvorila klasu besprijekornih neradnika. Danska je stopa nezaposlenosti niža od prosjeka bogatog svijeta, a stopa zaposlenosti u radnoj dobi viša. Dugotrajna nezaposlenost je niska. Kada Danci izgube posao, pronalaze novi brže od gotovo svih ostalih na svijetu, navodi OECD.
To je zato što Danska ljudima otežava život od socijalne pomoći. Primatelji moraju predati CV treneru u roku od dvije sedmice nakon što postanu nezaposleni. Mogu ih napasti jer se ne trude dovoljno tražiti posao ili ići u korak s programima obrazovanja odraslih. Kao udio BDP-a, Danska troši četiri puta više od prosječne države izvan EU-a, i više od bilo koje pojedinačne, na „aktivne politike tržišta rada“ kako bi ljude učinili zapošljivijima.
Ovo nudi tešku lekciju onima koji se zalažu za izdašnije socijalne države. Jednostavno povišenje pogodnosti može odvratiti zaposlenje, kao što je bilo u Americi prije 2014. Da bi se to zaustavilo, potrebna su velika ulaganja u obuku, nadzor i provođenje pravila za one koji ne rade – trošenje novca kako bi se izbjeglo rasipanje, drugim riječima. Najbolji sistem socijalne zaštite na svijetu nije jeftin.
