Hladan, pohlepn, nehuman: Zašto je za sve uvijek kriv neoliberalizam?

Piše: Reiner Hank (Neue Burcher Zeitung)

 

Sigurno je neko kriv za to što ovaj svijet još uvijek nije raj. “Neoliberalizam” služi kao žrtveno janje za gnjev “kiričara sistema” svih opredjeljenja. Pritom je neoliberalizam nakon 1929. bio nadahnut  idejama za kroćenje kapitalizma.

Postoji šala iz mog katoličkog djetinjstva koja ide ovako: “Mala je, smeđa, okretna i skače od drveta do drveta.” Moj školski drugar Fritz je na ovo pitanje učiteljice odgovorio: “Zapravo bih rekao da je to vjeverica, ali znajući šta su ovdje ispravni odgovori, to je definitivno opet dragi mali Isus.”

U naše sekularno doba neoliberalizam je zauzeo mjesto “dragog malog Isusa”. Gdje god se traži krivac, neoliberalizam je idealan. Sahra Wagenknecht, pametna njemačka manekenka ljevice, ide do kraja. U svojoj novoj knjizi “Samopravednik”, koja je sedmicama na prvom mjestu najprodavanijih knjiga u Njemačkoj, optužuje neoliberale da su pohlepu i ovisnost o bogaćenju proglasili plemenitim karakternim osobinama. Neoliberali ocrnjuju državu, ne žele plaćati porez, nemaju ništa protiv nejednakosti i uvijek su na strani velikog biznisa. Nedostaje im srca za gubitnike u kapitalizmu; ne mogu vidjeti toksične učinke konkurencije. Nemaju razumijevanja za javni duh i solidarnost. Egoizam je adut, društvo ne postoji u njihovom svjetonazoru. Nedostaje im “mjera i solidarnost”.

 

Kritičari neoliberalizma

Neoliberalizam se sada okrivljuje za sve što pođe po zlu u poslu, društvu i politici. Oni koji ne žele da ih odnese „cancel kultura“  izbjegavaju se proglašavati neoliberalnima. Mnogi se konzervativci također ograđuju od neoliberala, koje optužuju za elitistički, kosmopolitski stav s kojeg – da razgovaraju s Karlom Marxom – “sve što se utvrdi i stoji ispari”.

Vodeći krugovi s lijeve strane, kao i s desne strane, slažu se: neoliberalizam se mora prevladati. Činjenica da ova kritika traje četrdeset godina sugerira da kritičari društva trebaju svoje protivnike. Protiv čega bi se još trebali boriti! Lijevi američki ekonomist Joseph Stiglitz preporučuje “progresivni kapitalizam” kao alternativu oslobođenom kapitalizmu. To bi trebalo uspostaviti ravnotežu između tržišta, države i civilnog društva i mora imati na umu da prosperitet nacija ne može biti bez socijalne kohezije. Takav progresivni kapitalizam mogao bi slomiti monopol na tržištu velikih korporacija.

Zanimljivo: sve ove ideje za kroćenje kapitalizma tačne su poput oštre kritike koju su očevi neoliberalizma sami provodili prema laissez-faire kapitalizmu 1930-ih. Stiglitzov dizajn progresivnog kapitalizma otvorio bi vrata neoliberalima. Mogli bi ga optužiti najviše za plagijat ili, blago rečeno, nezahtjevne epigone. Ironija je u tome što današnji neoliberalni kritičari dijele neoliberalne kritike kapitalizma iz prošlosti, kojih oni nisu svjesni. Neoliberali iz 1930-ih trljali bi pogled na iskrivljene slike današnje kritike o neoliberalizmu. Pucati na kartonske drugove možda je ugodno, ali intelektualno izazovno nije. Ako bi kritičari doznali više, morali bi se veseliti snažnim saveznicima.

 

Samoregulirajuća tržišta?

Otkako je osnovan u Colloque Walter Lippmann u Parizu 1938. godine, neoliberalizam je mišljenja da je vjera u samoregulirajuća tržišta bio pogrešan put klasičnog liberalizma u 19. stoljeću. Drugim riječima, upravo suprotno od onoga što bi danas trebalo biti. Liberalni intelektualci okupljeni u Parizu bili su duboko zabrinuti zbog  ugroženog opstanka liberalizma. Neoliberalni koncept poslužio je da ga spasi s obzirom na njegovu očitu slabost.

Neoliberali su bili protiv, a ne za tržišni fundamentalizam, htjeli su jaku državu, a ne slabu, koja kontrolira ekonomsku moć, održava živu konkurenciju protiv poduzetničke žudnje za monopolom i daje ekonomiji regulatorni okvir zasnovan na pravilima. Na određeni način, upravo je tržište, a ne država, postalo problem neoliberala, piše politolog Thomas Biebricher u svojoj nedavno objavljenoj studiji o “Političkoj teoriji neoliberalizma”. Od neoliberala nije bilo ništa dalje od ideje da tržište sve samo regulira. Zavodljivije od libertarijanskog liberalizma bilo im je iskušenje autoritarnog liberalizma. Barem su imali tendenciju preopteretiti državu regulatornim zadacima.

Harold James, ekonomski historičar koji predaje na Univerzitetu Princeton, pokazao je u briljantnom eseju u časopisu „Kapitalizam“ (proljeće 2020.) da se i u kojoj mjeri neoliberalizam mora shvatiti kao odgovor na val deglobalizacije uslijed koje je uslijedila Velika depresija. Ti su intelektualci (među njima Ludwig von Mises, Friedrich August von Hayek, Raymond Aron i Wilhelm Röpke) željeli dizajnirati otvorena, dinamična, ali civilizirana tržišta za svijet ugrožen rastućim nacionalizmom i radikalnim populističkim strujama.

 

 

Za jaku državu

Nije se sva ova generacija osnivača htjela nazvati „neoliberalima“. Neki su preferirali neobičan izraz “ordoliberali”. Hayek je uvijek insistirao na tome da je “klasični liberal”. Kao ekonomsko sredstvo za postizanje ovih ciljeva vidjeli su konkurentna tržišta, ograničenje finansijskog kapitalizma, ograničenje politički destruktivne ekonomske moći i odbacivanje sužene ljudske slike homo economicusa. I na kraju, ali ne najmanje važno, njemački ordoliberali založili su se za snažnu državu koja će bez oklijevanja morati intervenirati u ekonomiju. Ovaj liberalizam sebe razumije kao „pro-tržišni“, ali ne i „pro-biznis“, kao što se često naivno pretpostavlja: Oni žele spasiti kapitalizam od kapitalista i za to se okreću državnoj vlasti.

Činjenica da je neoliberalizam dobio loš glas u daljnjem toku 20. stoljeća ima mnogo veze s pučem u Čileu 1973. godine. Zemlja koju je vodio ljevičar Salvador Allende, bankrotirala je i osiromašila. Njena se situacija popravila tek kad je diktatorski vladar Augusto Pinochet zatražio pomoć od neoliberalnih ekonomista sa Univerziteta u Chicagu, koji su zemlji propisali kurs ekonomske reforme: otvaranje tržišta, promicanje poduzetništva i ukidanje carina.

Takozvani “čikaški dječaci” postali su poslušnici autoritarne vojne hunte. Milton Friedman, kasniji dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, opravdao je svoju ulogu savjetnika Pinocheta u članku Newsweeka od 14. juna 1976. godine: „Uprkos mom dubokom odbacivanju autoritarnog političkog sistema u Čileu, ne smatram lošim za ekonomistu da čileanskoj vladi daje tehničke i ekonomske savjete. Isto tako, ne bih smatrao prijekornim što su ljekari davali režimu medicinske savjete kad je u Čileu trebalo prekinuti val bolesti “. Friedmanovo izvinjenje nije uvjerljivo.

 

Pao je na loš glas

Čile je bio prvi praktični test neoliberalizma, mnogo prije Ronalda Reagana i Margaret Thatcher. To je potaknulo pojam „neoliberalizam“, ali je samu stvar od samog početka dovelo na loš glas. Pripovijest je spremna stigmatizirati neoliberale kao nedemokratske, autoritarne cinike koji bi radije sklopili dogovore s vojnim huntama nego se podredili demokratskim institucijama.

Prijelaz pozitivne u negativnu konotaciju neoliberalizma može se datirati sredinom 1970-ih u preciznim lingvističkim analizama sadržaja. Dok su predstavnici Freiburške škole (Walter Eucken, Franz Böhm) dobili čast da budu odgovorni za ekonomsko čudo rane Savezne Republike Njemačke i Ludwig Erhardov “prosperitet za sve” pedesetih godina, a ugled neoliberalizma izuzetno se povećao, od  1970-ih se pogoršao. Nakon Pinocheta došli su Reagan i Thatcher. Nakon toga su se i Tony Blair, Bill Clinton i Gerhard Schröder našli na udaru kritika jer su se neoliberalizmu približavali kao socijaldemokrati. Kamo je ovo vodilo, očito je kritičarima: svjetska finansijska kriza 2008. i 2009. godine i nemilosrdna politika štednje kojom su Evropljani tlačili vlastite zemlje na jugu Unije.

Tragedija je historije što ideja neoliberalizma  od početka nije uspijevala steći simpatije od ljevice i konzervativaca kao pravedan ekonomski model. Harvardski ekonomist Alberto Alesina, koji je nažalost preminuo u ranoj mladosti, neumorno se zalagao za to da bi “Ljevica trebala naučiti voljeti liberalizam”, jer je ne samo učinkovita već i socijalna pravedna borba protiv čuvanja privilegija i protekcionizma u ekonomskoj politici. Neoliberalizam, sa svojim otvorenim tržištima i prioritetom konkurencije u državnom regulatornom okviru, osigurava prosperitet nacija i danas je bolji od bilo kojeg državnog intervencionizma. Kina je od 1980-ih najbolji primjer. Ali ko bi se usudio pohvaliti Kinu zbog neoliberalnog zaokreta? U najboljem slučaju, neoliberalizam može pobijediti samo pod nekim drugim imenom.

O autoru
Redakcija Liberalni forum je nevladino, nestranačko i neprofitno udruženje građana koje za cilj ima razvoj, širenje i primjenu ideja i programa zasnovanih na načelima liberalizma. Vjerujemo u društvo individualne slobode, vladavine prava, slobodne tržišne ekonomije, malih poreza i ograničene i efikasne državne administracije.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *