Nema nikakve sumnje da su za situaciju u kojoj se nalazi Bosna i Hercegovina, situaciju koju bilježe siromaštvo, nepotizam, korupcija, slaba ekonomija, nepravda, odliv stanovništa, neefikasne i nefukcionalne institucije, najodgovornije nacionalne stranke koje sve vrijeme vladaju ovom zemljom.
No, problem neće biti samo riješen njihovim uklanjanjem s vlasti. Glavni problem je u samom sistemu koje su stvorile. A taj sistem je partokratija.
Partokratija je de fakto oblik vladavine u kojem je država prvenstveno servis strankama i njihovim rukovodiocima, a ne građanima.
Kako su političke stranke od države napravile svoj servis? Stvaranjem ogromne partijske mašinerije za kontrolu resursa. U Bosni i Hercegovini i danas, 25 godina nakon početka uvođenja kapitalizma, egzistira 550 državnih kompanija. Većinom posluju katastrofalno, nagomilale su dug od preko 8,5 milijardi KM, i zapošljavaju čak 80.000 ljudi. Sve te firme direktno kontrolišu stranke i zapošljavaju u njih svoje ljude. Na tou brojku dodajte i oko 200.000 ljudi koji rade u državnoj administraciji. To znači da trećina svih zaposlenih radi za državu. Ako tome dodamo i boračke kategorije, penzionere te još desetine hiljada ljudi koji dobijaju različite vrste pomoći ili sredstva iz budžeta, shvatit ćete da egzistencijalni interes možda i većine građana zavisi od stranaka koje upravljaju državom.
A kada vam egzistencija direktno zavisi od stranaka, onda ne možete biti slobodan i nezavisan građanin, koji kritički percipira rad vladajućih stranaka. No, sve to ima i svoje fatalne ekonomske posljedice.
Stotine miliona maraka koje se pumpaju u vještačko održavanje propalih državnih firmi mogle bi biti ulagane u razvoj zdravih kompanija.
Stotine miliona maraka koje se upumpavaju u plate administracije koja ne stvara novu vrijednost, mogle bi ostati u privatnom sektoru i služiti stvaranju nove vrijednosti.
Tako rasipamo resurse, a privatnom sektoru smo onemogućili da se lakše razvija jer smo ga preoteretili prevelikim nametima koji služe za finansiranje glomazne administracije i propalih firmi, dok radnici iz privatnog sektora za svoje ogromne poreze dobijaju katastrofalne usluge od države.
Sve to za posljedicu ima neproduktivnu, rasipničku i na kraju neuspješnu ekonomiju. Ali ima posljedicu i velike društvene nepravde – radnici iz privatnog sektora rade naporno kako bi izdržavali radnike iz državne službe povezane sa strankama. te za manje rada imaju u prosjeku daleko veća primanja. A pojedinci koji nisu dio stranačke mašinerije ostaju odbačeni od društva i teže dolaze do posla, šanse i bilo kakve perspektive .
Da bi se ovo stanje promijenilo, da bi političke stranke prestale biti gospodari naših života i smrti, potrebno je oduzeti im moć iz ruku i vratiti je narodu. To bi podrazumijevalo likvidiranje propalih državnih kompanija i privatizaciju onih koje je moguće, pod uslovom da nisu državni monopoli, smanjenje administracije i preusmjeravanje sredstava u jačanje privatnog sektora i realne ekonomije te depolitiziranje državnih institucija . Sa smanjenjem broja građana čija egzistencija direktno zavisi od volje partija, povećao bi se broj građana koji su u stanju slobodno i nezavisno da misle i djeluju, a političari bi dobili veću odgovornost ali i manju kontrolu.
No, da bi se išta od ovoga sprovelo u praksu, potrebno je da prije svega postoji politička volja za to . Ovakve reforme do sada su podržavale jedino pojedine strane ambasade i međunarodne organizacij, no nijedna politička stranka do sada nije istupila s jasnom namjerom da promijeni sam sistem u BiH.
Ne treba da čudi, jer ovakav sistem je ono što strankama donosi ogromnu moć preko kontrole resursa i zašto bi oni tu išta mijenjali? Ali Bosni i Hercegovini zato donosi bijedu, nepravdu i zaostajanje.
