Piše: William McGurn (Wall Street Journal)
“Predviđam da će se Kina sve više kretati prema političkoj slobodi ako nastavi uspješan prelazak na ekonomsku slobodu.”
Tako je govorio Milton Friedman 2003. To se u to vrijeme činilo dobrom idejom, posebno nakon transformacija diktatura na Tajvanu i u Južnoj Koreji u neuredne, ali funkcionalne demokratije. No kako Joe Biden sada doznaje, kineski predsjednik Xi Jinping djeluje iz sasvim drugačije premise: da je Zapad imao svoje dane, a Pekingov svpoj vladavine Komunističke partije i državnog kapitalizma, karta je da se Kinu ponovno učini velikom.
Čini se da se izvlače s tim. Pod Xijem, Peking je izveo genocid nad kineskom ujgurskom manjinom, zaprijetio Tajvanu invazijom, zatvorio prodemokratske novine u Hong Kongu, prikrio porijeklo Covid-19 i tako dalje. Uprkos tome, kineska ekonomija nastavlja procvat – u prvom tromjesečju porasla je više od 18% u odnosu na godinu ranije – i Friedman sada izgleda da je kolosačno pogriješio u pogledu kapitalizma i slobode.
Ili nije?
U stvarnosti Friedman nikada nije bio toliko determinističan kako se to ponekad prikazivalo. Iako je tvrdio da slobodno društvo ne može postojati bez slobodne ekonomije, naglasio je da ne vrijedi suprotno: slobodna ekonomija mogla bi postojati bez političke slobode.
Danas bi neki tvrdili da globalni kapitalizam nije neprijatelj Kineske komunističke partije već njen saveznik. Postoji nešto istine u ovome. Svakako bez prosperiteta koji pružaju globalna trgovina i investicije, Peking ne bi bio u mogućnosti modernizirati svoju vojsku ili koristiti svoja ulaganja i inostranu pomoć za širenje svog utjecaja u inostranstvu. Ali relativni imunitet Xija od stranog pritiska ima manje veze s bilo kojim jedinstvenim genijem onoga što neki nazivaju njegovim “tržišnim lenjinizmom”, nego s nečim mnogo prozaičnijim: 1,4 milijarde stanovnika u zemlji.
Veličina je oduvijek bila mamac Kine. Tridesetih godina prošlog stoljeća američki poduzetnik sa sjedištem u Šangaju, Carl Crow, napisao je knjigu pod nazivom “400 miliona kupaca”, napominjući ogromno bogatstvo koje biste mogli imati ako biste mogli svakom Kinezu prodati jabuku dnevno. Pola stoljeća kasnije, kada se stanovništvo više nego udvostručilo i Kina se počela otvarati, detalji su se promijenili, ali san je ostao isti: Zamislite da svakom Kinezu prodate kolu!
Ova veličina je adut Xija. Bilo kojoj državi normalne veličine, čak i relativno velikoj, poput Vijetnama ili Japana, jednostavno nedostaje utjecaja nad investitorima i drugim zemljama da se izvuku iz onoga što Kina rutinski čini.
Xi ne koristi sramežljivo ovu polugu. Pogledajte Australiju. U aprilu 2020. premijer Scott Morrison pozvao je na istinsku istragu Svjetske zdravstvene organizacije o porijeklu Covid-19. Zahtjev je došao za petama drugih odluka koje su razdražile Peking, poput odluke Canberre da zabrani Huaweiju iz sigurnosnih razloga učestvovanje u njegovom predstavljanju 5G-a i kritike Pekinga zbog tretmana Ujgura.
Odgovor Kine? Sveopći rat protiv australskog izvoza. Australijska su vina bila posebno pogođena jer je Kina uvela carine do 220% koje bi trebale trajati pet godina. Australska govedina, ječam, jastog, drvo i uglalj također su pogođeni, što je posebno teško za izvozno orijentiranu ekonomiju poput australske.
Zbog toga većina stranaca koji posluju u Kini tako brzo vade bijelu zastavu kad Peking pokaže nezadovoljstvo. John Cena, profesionalni hrvač i zvijezda novog filma “Brzi i žestoki”, nedavno je izrekao grozno izvinjenje nakon što je tokom intervjua Tajvan nazvao “zemljom”. Hollywood cijeni što Kina sada nudi veće blagajne od američkih.
Uz sve to, priča o kapitalizmu u Kini još uvijek nije gotova. Niko ne zna kakvim će se dugoročno pokazatii postupci Xija, niti koji su stvarni troškovi mnogih neučinkovitosti Kine. Napokon, postojalo je vrijeme, ne tako davno, kada je primljena mudrost smatrala da je Amerika osuđena da izgubi globalnu dominaciju nad drugom verzijom azijskog državnog insider kapitalizma – Japan Inc.
U međuvremenu, Kina se suočava sa značajnim ograničenjima, uključujući brzo starenje društva i izrazito iskrivljeni omjer između muškaraca i žena, oboje posljedica njene katastrofalne populacijske politike. Kina nema ni konvertibilnu valutu. I lomovi koje Xi vodi u Hong Kong baš i ne ulijevaju povjerenje u zahvalnost Pekinga međunarodnim finansijskim centrima.
Kapitalizam u kineskom stilu na pameti je predsjednika SAD-a Bidena. Kad je još u martu najavio svoj američki plan zapošljavanja, predsjednik je prodao ovo veliko povećanje federalne uloge u ekonomiji kao način “da pobijedi na globalnom natjecanju s Kinom u narednim godinama”. Milton Friedman možda je nekoć bio previše optimističan u pogledu izgleda za slobodu u Kini. Ali ako Joe Biden ozbiljno namjerava da SAD nadvladaju Kinu, zasigurno bi mu Friedmanov recept za slobodniji, okretniji američki privatni sektor služio bolje od bljeđe verzije državnog kapitalizma Xi Jinpinga.
