Piše: Danijal Hadžović
Uz povike “Domovina i život!”, što je naziv kontroverzne pjesme, ali i “Dolje diktatura!” i “Mi se ne bojimo!”, desetine hiljada uglavnom mladih Kubanaca, frustriranih nakon višemjesečne krize, pandemijskih ograničenja i vladinog zanemarivanja, protestiraju na ulicama kubanskih gradova protiv komunističke vlade.
Sam protest djeluje kao svojevrsna historijska prekretnica u državi u kojoj već više od šest decenija vlada komunistička strahovlada i gdje se svaki otpor vlasti najstrožije kažnjavao.
Braća Kastro (Castro) vladala su Kubom više od šest desetljeća. Uspjeli su preživjeti i val pada komunizma krajem osamdesetih. No, za razliku od kineskih komunista, nisu pretjerano mijenjali ekonomski model, zadržavajući u zemlji rigidni socijalistički sistem i time je osuđujući je na siromaštvo, oskudicu i međunarodnu izolaciju.
Sigurnost koju je zavodljivo ponudio komunizam, prije svega u pogledu besplatnog obrazovanja i zdravstvene zaštite, za kubanski narod imala je cijenu u gubitku svega ostalog, najprije slobode.
Međutim, promjene se spremaju. Fidel je umro 2016. godine. Raul, dugogodišnji ministar odbrane, prije nego što je naslijedio svog brata na mjestu predsjednika i šefa Komunističke partije, odstupio je prije tri godine. Iako su njegova djeca utjecajna, čini se da ga neće naslijediti.
Onemoćala Komunistička partija Kube postepeno ostaje sa sve manje resursa i saveznika s kojima bi mogla i dalje održavati svoju diktaturu, a čini se da se i Kubanci sve manje boje. Američki predsjednik Džo Bajden (Joe Biden) ima jedinstvenu historijsku priliku učiniti ono o čemu je predsjednik Kenedi maštao prije šezdeset godina – okončati komunističku eru na Kubi. I to ne zbog SAD, kojima to više ništa ne znači, nego zbog kubanskog naroda.
Predsjednik Kube Migel Dijaz (Miguel Diaz) rekao je da je voljan učiniti sve da održi revoluciju živom. No, čini se da je upravo okončanje revolucije ono što je neophodno da se Kuba ponovo učini živom.
