Kako su Bošnjakinje prestale nositi feredže

Piše: Danijal Hadžović

Vlast u Afganistanu ponovo je u rukama talibana. Ono od čega civilizirani svijet sada posebno strahuje jeste budućnost afganistanskih žena pod talibanskom vlašću.

U vrijeme prošle talibanske vladavine, žene u Afganistanu bile su prisiljene nositi burke u javnosti. Nije im bilo dopušteno da rade, osim u zdravstvenom sektoru. Bilo im je zabranjeno obrazovanje nakon osme godine, a žene koje su se htjele obrazovati bile su prisiljene pohađati „podzemne škole“, gdje su one i njihovi učitelji riskirali da budu pogubljeni ako ih uhvate. Već prve najave jasno ukazuju na to da slični zakoni afganistanske žene očekuju i sada.

I dok nama u BiH, iz današnje perspektive, ovakve prakse izgledaju barbarski i nečovječno, ne tako davno su i u našoj zemlji, zapravo sve do Drugog svjetskog rata, žene imale sličan tretman. Da stvar bude gora, on nije bio nametnut od države, nego od društva i porodice koji su, strogo se pridržavajući tradicije usvojene tokom osmanskog perioda, smatrali da otkrivanje ili obrazovanje žene trebaju biti strogo ograničeni.

 

Majka i odgajateljica
  • Baščaršija 1928.

    Baščaršija 1928.

    FOTO: ARHIV


Žena je u porodici i društvu uglavnom tretirana kroz svoju dužnost da odgaja i podiže djecu, bude podrška mužu i stub porodice. Kreirala je život unutar kućnog prostora, a u javnom životu, uglavnom, nije bila prisutna. Uobičajeno shvatanje bilo je da je krajnje nepristojno da se žena kreće po gradu otkrivena. Ipak, za razliku od gradskih, seoske muslimanke učestvovale su u poljoprivrednoj proizvodnji uz muškarce te se slobodno kretale po selu i rijetko su skrivale lice pred strancima.

Za Bošnjake je austrougarska okupacija značila radikalni prijelom. Mnogi su je doživjeli kao katastrofu te su se trajno odselili u Tursku. U periodu od 1878. do 1918. nastupaju značajne promjene i za muslimanske žene. Rijetke gradske muslimanke koje uspijevaju doći do ekonomske nezavisnosti počinju otkrivati svoja lica. Međutim, kod mnogih muslimanki koje žive u tradicionalnim porodicama dolazi do dodatnog otuđenja i zatvaranja zbog promjena društvenih odnosa, u smislu preobražavanja i usklađivanja patrijarhalnog načina života spram zahtjeva jedne zapadnoevropske zemlje.

Vidljivo je povlačenje u zatvorenu muslimansku zajednicu, a posebno intenzivnije zatvaranje muslimanki prema vanjskom svijetu u strahu od gubljenja vlastitog identiteta usljed novih društvenih odnosa. Žensku populaciju su muslimanske porodice isključivale iz školstva, što ih je dovelo u sukob i s austrougarskim vlastima.

 

Slučaj Fate Omanović

Vrhunac ovog sukoba s austrougarskim vlastima rezultirao je stvaranjem Pokreta za prosvjetno-vjersku autonomiju. Incijalna kapsula za ovaj pokret bio je odlazak od kuće Fate Omanović, šesnaestogodišnja kćerka Osmana Omanovića iz Bijelog Polja kod Mostara, u noći s 2. na 3. maj 1899. godine. Fata se protivila stupanju u brak koji su dogovorili njeni roditelji. S obzirom da se sakrila u katoličkom samostanu, te da je navodno pobjegla na nagovor svojih katoličkih komšinica, čitav slučaj je prerastao u međuvjerski skandal. U muslimanskim krugovima ovo se doživljavalo kao otmica te se od austrougarskih vlasti zahtijevalo da djevojku vrate roditeljima. Sve je pripisivano i negativnom utjecaju koji austrougarski obrazovni i politički sistem navodno vrši na muslimansko stanovništvo, te se u skladu s tim izrodio čitav pokret koji je zahtijevao vjersku i prosvjetnu ekonomiju, odnosno da obrazovanje muslimanske djece bude pod ingerencijom vakufa.

Ovaj pokret vremenom je izrastao i u prvu političku stranku u BiH, Muslimansku narodnu organizaciju (MNO) osnovanu 1906. Ova stranka pored zahtjeva za prosvjetno-vjerskom autonomijom, političkom autonomijom BiH i priznavanjem sultana kao vrhovnog poglavara, također je kao i jedan ciljeva u programu imala i zahtjev da se ukine obavezno obrazovanje za žensku muslimansku djecu.

Nakon što je godine 1908. godine Austro-Ugarska anektirala BiH, austro-ugarske vlasti su bosansko-hercegovačkim muslimanima 1909. priznale vjersku autonomiju.

 

Komunistička emancipacija

Kada je završen Drugi svjetski rat i uspostavljen socijalistički sistem ubrzo je došlo na red i pitanje muslimanske tradicionalne nošnje. Prvi put je ovo pitanje spomenuto na Drugom kongresu Antifašističkog fronta žena (AFŽ) koji je održan 1947. u Sarajevu, gdje je donesena rezolucija o pokretu muslimanki za skidanje zara i feredže. Cijelu akciju pokreće AFŽ, pod direktivom Komunističke partije, koja je bila zadužena za popravljanje položaja žene u Jugoslaviji. Sve je predstavljeno tako da se muslimanke trebaju same organizovati i promovisati ukidanje tradicionalne muslimanske nošnje.

Iz izvještaja područnih organizacija AFŽ-a može se steći utisak o uspješnosti ove političke akcije: tokom jula i augusta 1947.,, u Banjoj Luci je zar skinulo 106 žena, Tuzli 115, Modriči 24, u srezu Lopare 62, u Doboju 2 žene, itd.

Zbog toga je komunistička vlast odlučila da djeluje- Zakon o zabrani nošenja zara i feredže donesen je 28. septembra 1950.

Ovim zakonom je zabranjeno nošenje, prisiljavanje ili nagovaranje žene da nosi zar ili feredžu ili na drugi način pokriva lice. Marame nisu zakonom zabranjene, ali i one će postepeno nestajati prvo u gradskim, a potom i seoskim sredinama.

Nakon demokratskih promjena i rata za nezavisnost, došlo je do ponovnog jačanja vjerskih i tradicionalnih osjećanja u društvu te i pojave većeg broja bošnjačkih žena koje su počele da pokrivaju svoju kosu. Ipak, većina bošnjačkih žena danas hodaju otkriveno i oblače se kao i žene u ostatku Evrope. S današnje vremenske distance može zvučati čudno da je temelj za ovo predstavljala zabrana nošenja feredže od strane komunističkih vlasti iz 1950. i da je većina muslimanskih žena u BiH do tada u javnosti imala potpuno pokrivena lica.

 

Uloga Islamske zajednice

Na III zasjedanju održanom 3. augusta 1947. Vakufsko-mearifski sabor je donio rezoluciju u kojoj sabor, duboko prožet principima islama smatra da je potrebno da ukaže na to da je pogrešno i štetno pomiješati principe islamske vjere s običajima, koji su kočili razvoj naše muslimanke do danas. Vakufsko-mearifski sabor konstatuje da nema nikakve zapreke otkrivanju muslimanke i krajnje je vrijeme da naša muslimanka slobodnom voljom bez ikakve sile kao ravnopravan član naše narodne i vjerske zajednice nađe svoje mjesto u privrednom i državnom životu nove Jugoslavije”.

 

O autoru
Danijal Hadžović Publicist, novinar, politolog i osnivač Liberalnog foruma. Zagovara i promoviše izgradnju Bosne i Hercegovine na vrijednostima "života, slobode i težnje za srećom".

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.