Piše: Francis Fukuyama (The Economist)
Užasavajuće slike očajnih Afganistanaca koji pokušavaju pobjeći iz Kabula nakon što se u augustu srušila vlada koju podržava Zapad, činilo se da označavaju veliku prekretnicu u svjetskoj historiji, jer se Amerika okrenula od svijeta. Ipak, istina, kraj američke ere došao je mnogo ranije. Dugoročni izvori američke slabosti i pada više su domaći nego međunarodni. Zemlja će ostati velika sila dugi niz godina, ali koliko će ona biti utjecajna ovisi o njenoj sposobnosti da riješi svoje unutrašnje probleme, a ne o vanjskoj politici.
Razdoblje vrhunca američke hegemonije trajalo je manje od 20 godina, od pada Berlinskog zida 1989. do finansijske krize 2007.-2009. Zemlja je bila dominantna u mnogim domenima moći – vojnom, ekonomskom, političkom i kulturnom. Vrhunac američke oholosti bila je invazija na Irak 2003., kada se nadala da će preobraziti ne samo Irak i Afganistan (na koji je intervencije izvršena dvije godine prije), već i cijeli Bliski istok. Amerika je precijenila učinkovitost vojne moći da dovede do dubokih političkih promjena, iako je podcijenila utjecaj svog ekonomskog modela slobodnog tržišta na globalne finansije. Desetljeće je završilo tako što su njene trupe zaglavile u dva protupobunjenička rata i finansijskoj krizi koja je naglasila nejednakosti koje je donijela globalizacija pod vodstvom Amerike.
Termiti u podnim daskama
Stepen unipolarnosti u ovom razdoblju bio je rijedak u historiji, a svijet se od tada vraća u normalnije stanje multipolarnosti, s Kinom, Rusijom, Indijom, Europom i drugim centrima koji dobivaju moć u odnosu na Ameriku. Konačni učinak Afganistana na geopolitiku vjerojatno će biti mali: Amerika je preživjela raniji, ponižavajući poraz kada se povukla iz Vijetnama 1975., ali je ponovno stekla svoju dominaciju u roku od nešto više od desetljeća. Mnogo je veći izazov za globalni položaj Amerike domaći.
Američko društvo je duboko polarizirano i teško mu je pronaći konsenzus o gotovo bilo čemu. Ova polarizacija započela je oko konvencionalnih političkih pitanja poput poreza i pobačaja, ali je od tada metastazirala u ogorčenu borbu oko kulturnog identiteta. Obično bi velika vanjska prijetnja poput globalne pandemije trebala biti povod za građane da se okupe oko zajedničkog odgovora. No kriza covida-19 je prije poslužila produbljivanju američkih podjela, pri čemu se socijalno distanciranje, nošenje maski i vakcinisanje ne doživljavaju kao mjere javnog zdravlja, već kao politički pokazatelji. Ti su se sukobi proširili na sve aspekte života, od sporta do robnih marki potrošačkih proizvoda koje kupuju crveni i plavi Amerikanci.
Polarizacija je direktno utjecala na vanjsku politiku. Tokom predsjedništva Baracka Obame republikanci su zauzeli jastrebov stav i grdili demokrate zbog ruskog “resetiranja” i navodne naivnosti u vezi s Vladimirom Putinom. Donald Trump je okrenuo ploču zagrlivši Putina, a danas otprilike polovina republikanaca vjeruje da demokrati predstavljaju veću prijetnju američkom načinu života od Rusije.
Postoji očitiji konsenzus u vezi s Kinom: i republikanci i demokrati slažu se da je to prijetnja demokratskim vrijednostima. Ali ovo samo Ameriku nosi do sada. Daleko veći test za američku vanjsku politiku od Afganistana bit će Tajvan, ako dođe pod izravni kineski napad. Hoće li Sjedinjene Države biti spremne žrtvovati svoje sinove i kćeri u ime nezavisnosti tog otoka? Da li bi riskirale vojni sukob s Rusijom ako bi potonja izvršila invaziju na Ukrajinu? To su ozbiljna pitanja na koja nema lakih odgovora, ali će se argumentirana rasprava o američkom nacionalnom interesu vjerojatno voditi prvenstveno kroz leću kako on utječe na dvostranačku borbu.
Najveći politički debakl administracije predsjednika Joea Bidena u njenoj prvoj godini bio je neuspjeh da adekvatno planira brzi kolaps Afganistana. Biden je sugerirao da je povlačenje bilo potrebno kako bi se usredotočio na suočavanje s većim izazovima iz Rusije i Kine. Nadam se da je ozbiljan u vezi ovoga. Obama nikada nije uspio napraviti “zaokret” prema Aziji jer je Amerika ostala usredotočena na protupobunjenike na Bliskom istoku. U 2022., administracija treba preraspodijeliti i resurse i pozornost kreatora politike kako bi odvratila geopolitičke suparnike i angažirala se sa saveznicima.
Sjedinjene Države vjerojatno neće povratiti svoj raniji status hegemonije, niti bi tome trebale težiti. Ono čemu se može nadati jeste da održe, sa zemljama istomišljenicama, svjetski poredak prijateljski nastrojen prema demokratskim vrijednostima. Hoće li to moći, ovisit će o povratku osjećaja nacionalnog identiteta i svrhe kod kuće.
Francis Fukuyama: viši saradnik na Univerzitetu Stanford
