Milton Friedman sad je relevantniji nego ikad

Ideje nobelovca, koji je preminuo prije 15 godina, i dalje su utjecajne ne samo u ekonomiji, nego i u obrazovanju i javnoj politici.

 

Piše: Tyler Cowen (Bloomberg)

Ekonomisti su puno pogriješili tokom ove pandemije, i mnogo prije toga, ali postoji jedna osoba čije ideje nikad nisu izgledale bolje: Milton Friedman, nobelovac koji je umro 2006.

Friedmanov je ugled stradao nakon Velike recesije, jer su je uzrokovale tržišne sile u koje je tako vjerovao. Što je još gore, nakon finansijske krize, američke Federalne rezerve dramatično su proširile ponudu novca, ali je stopa inflacije cijena ostala tvrdoglavo niska. Monetarizam, teorija po kojoj je najpoznatiji, činio se prevaziđenim.

Ipak, nije, kao što svjedoči trenutna rasprava o inflaciji. Ljudi se možda ne slažu oko toga što uzrokuje stopu inflacije od 6,2%, ali postoji konsenzus o rješenju: na FEDU-u će – i monetarnoj politici – biti da smanji stope inflacije cijena. Nadalje, kako bi Friedman i predvidio, ovaj proces dezinflacije bit će bolan i može uzrokovati recesiju.

I dok postoji mnogo rasprava o pravom trenutku ovog odgovora – tržišta očekuju višestruka povećanja stopa tokom sljedeće godine – važnost odluka Fed-a nije upitna. Obnavljanje monetarne stabilnosti ponovno je veliko pitanje, kako za finansijska tržišta, tako i za američku javnost.

U svojim ranijim spisima, Friedman je pogriješio naglašavajući stabilnost potražnje za novcem. To je obično sigurna pretpostavka, ali FED je počeo plaćati kamate na pričuve 2008. godine, dramatično povećavši potražnju banaka za držanjem rezervi. To je nadoknadilo golemo povećanje agregata novčane mase i ublažilo inflatorne pritiske. Friedmanove teorije u to vrijeme nisu vrijedile.

Pa ipak, to je iznimno razdoblje kada se potražnja za novcem kreće toliko i tako brzo. Danas su Friedmanove ideje bliže cilju. Multiplikator novca i operacije na otvorenom tržištu ne funkcioniraju kao u Friedmanovo vrijeme, pa se u tom smislu sistem najbolje opisuje kao modificirana verzija monetarizma. Ali opet su sve oči uprte u centralnu banku, kako u Americi tako i u Europi.

Friedman je također naglasio da bi diskrecijska monetarna i fiskalna politika dovela do pogrešaka, budući da se vjerojatno neće pokazati da su kreatori politike sveznajući. Još jednom se pokazao u pravu u tome.

A oživljavanje Friedmana nije ograničeno samo na makroekonomiju. Friedman je desetljećima bio kritičar američke Uprave za hranu i lijekove, koju je smatrao tromom birokratijom koja je ometala razvoj novih lijekova i tretmana. Pandemija je učvrstila ovo gledište: FDA je bila prespora da odobri brze testove na antigen i dopunske injekcije, među ostalim pogreškama. Ostala tijela za javno zdravstvo, kao što su Centri za kontrolu bolesti, nisu bili mete Friedmanove kritike, ali njihov loš učinak uklapa se u Friedmanovo osnovno razumijevanje zdravstvene birokratije.

Obrazovanje je još jedno područje u kojem se Friedmanove ideje čine novim relevantnim. Friedman je bio snažan zagovornik uvođenja vaučera s kojim bi se učenicima omogućio izbor škola, bilo da su privatne ili državne, ali s vremenom je pokret zastao, budući da su razne studije pokazale da su dobiti od programa školskih vaučera bili ili skromni, ili na nuli ili negativni. Zagovornici vuačerizacije zatim su prešli na argument da vaučeri omogućuju roditeljima da odaberu vrstu obrazovanja koju žele za svoju djecu, bez obzira na to hoće li rezultati testova porasti ili ne. I taj argument nikuda nije otišao.

Zatim je došla pandemija, kada su se milioni američkih roditelja susreli sa javnim školskim sistemom koji, čini se, nije previše mario za obrazovanje njhove djece. Škole su ostale zatvorene ili su nudile lošiju nastavu na daljinu i općenito su slijedile vlastite birokratske imperative. Odjednom, školovanje kod kuće, čarter škole, privatne škole, mikro-škole – ukratko, čitav niz alternativa “školskog izbora” – porasle su u popularnosti. Ostaje za vidjeti koliko će se ti trendovi zadržati, ali Friedman bi možda ipak dobio ovu intelektualnu bitku, barem djelomično.

 

I nije samo birokratija problem, razlika je i u onome ono što se uči u učionici. Razmotrite kritičku teoriju rase i druge nastavne prakse povezane s wokeizmom. Kakvi god bili vaši stavovi o ovom pokretu, čini se jasnim da on izaziva snažne i možda nerazrješive razlike među roditeljima, učiteljima i administratorima. Unutar jednog javnog školskog okruga, ta pitanja vjerojatno nikada neće biti riješena na sveopće zadovoljstvo. Umjesto da vode polarizirajuću “borbu do smrti”, možda sve strane mogu vidjeti da je argument za izbor škole jači i uvjerljiviji nego što su mislili.

Povremeno pokušavaju srušiti Miltona Friedmana s pijedestala. No, većinom je njegova ostavština i dalje snažna.

O autoru
Redakcija Liberalni forum je nevladino, nestranačko i neprofitno udruženje građana koje za cilj ima razvoj, širenje i primjenu ideja i programa zasnovanih na načelima liberalizma. Vjerujemo u društvo individualne slobode, vladavine prava, slobodne tržišne ekonomije, malih poreza i ograničene i efikasne državne administracije.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *