Zašto bi se Srbi odricali Sarajeva?

Piše: Danijal Hadžović

 

Ulicama Sarajeva prošetao je srpski princ Filip sa suprugom Danicom i sinom Stefanom. Princ Filip je, između ostalog, posjetio Staru pravoslavnu crkvu i Sabornu crkvu, važne spomenike srpske i pravoslavne kulture u glavnom gradu BiH.

Naime, daleke 1920. ovu crkvu posjetio je jugoslavenski kralj Aleksandar Karađorđević.

Princ Filip je zahvalio glavnom gradu BiH na gostoprimstvu poznatim stihovima koje je pjevao Safet Isović „Divno Sarajevo, Ilidža te krasi“.

U jeku propagandnih laži i bljuvotina na račun Sarajeva posjeta i riječi princa Filipa su lijep, koristan, važan gest. Niko u tim lažima i bljuvotinama prema glavnom gradu nije bio istrajan kao Milorad Dodik. Trgovac od Laktaša Sarajevu se, između ostalog, obraćao epitetima „Teheran“, „smrdljiva sredina“, ustvrdivši nedavno, iz samoproglašene pozicije srpskog baje i nacionalnog glasonoše da „Sarajevo nije naš grad, ne želim nikad ići tamo“.

 

Središte države

Iako iz Dodikovih pogrda svakako ne treba isključivati ni često prisutan motiv kompleksa provincijalca, ovdje je ipak riječ o nešto perfidnijoj političkoj agendi. Ono što Dodik zapravo čini nastavak je ideološkog puta koji su nekoć zacrtali Karadžić i Krajišnik kada su, ostavši u Dejtonu bez najvećeg dijela Sarajeva, sebi lojalne Srbe preplašili i naveli da masovno napuste svoj grad.

Istovremeno, valjalo je i nove naraštaje Srba u BiH spriječiti da se okrenu prema glavnom gradu svoje države, portretirajući Sarajevo kao jednu mračnu, radikaliziranu, islamiziranu i provincijaliziranu sredinu, od koje pravi Srbi zaziru. Jer i današnje Sarajevo, kakvo god da je, ostaje središte i simbol BiH, a privrženost ka glavnom gradu moglo bi, ne daj Bože, kod Srba potencijalno probuditi i privrženost ka Bosni i Hercegovini kao državi.

No, srpsko odricanje i zaziranje od Sarajeva, koje republičkosrpski arhitekti i lideri forsiraju posljednje dvije i po decenije, jeste svojevrsno tjeranje bh. Srba da se odreknu i samih sebe. U posljednjih dvjestotinjak godina Sarajevo je bilo prijestonica i bosanskih Srba koji su dali neizbrisiv trag u njegovom razvoju i oblikovanju.

 

  • Karađorđevići u šetnji Sarajevom

    Karađorđevići u šetnji Sarajevom

    FOTO: FACEBOOK


Čuvar kulture

Je li Srbi treba da se odreknu Stare pravoslavne crkve, Saborne crkve, Crkve svetog preobraženja…? Ili možda da i njih nekako premjeste u neke šumovitije krajeve RS kao što su prenosili kosti predaka netom nakon Dejtona?

Je li treba zaboraviti da je u tom gradu osnovano Srpsko prosvjetno i kulturno društvo „Prosvjeta“, koje je decenijama bilo čuvar srpske kulture i identiteta u Bosni i Hercegovini i, uz Srpsku pravoslavnu crkvu, najvažnija institucija ovog naroda u BiH?

Je li treba zaboraviti da je u ovom gradu 1907. godine osnovana Srpska narodna organizacija, prva srpska stranka u historiji BiH koja se zalagala za autonomiju BiH u okviru Austro-Ugarske monarhije?

Je li se treba odreći Sime Milutinovića, Stake Skenderove, Vladimira Perića Valtera i stotina drugih velikih Srba koji su ostavili neizbrisiv pečat u historiji Sarajeva?

Srbi trajno pripadaju Sarajevo, kao što i Sarajevo trajno pripada Srbima.

Potez pera šovinističke politike, koja je u posljednjih trideset godina, poput noćne more koja nikako da prestane, okovala Bosnu i Hercegovinu, ne može prebrisati, zaboraviti, uništiti vijekove druge historije, građevina, spisa i uspomena koji svjedoče o jednoj drugačijoj Bosni.

O autoru
Danijal Hadžović Publicist, novinar, politolog i osnivač Liberalnog foruma. Zagovara i promoviše izgradnju Bosne i Hercegovine na vrijednostima "života, slobode i težnje za srećom".

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.