Piše: YUVAL NOAH HARARI
Želi li Putin uzeti Ukrajinu, pripojiti je Rusiji i obnoviti Rusko Carstvo iz vremena Katarine Velike i Staljina? Ima onih koji tvrde da mu je to životni san, a drugi da je riječ o histeriji Zapada. Nemam odgovor na ovo pitanje, ali mogu ispitati posljedice vojne invazije u 21. stoljeću. Takav potez ne bi samo ugušio težnje za nezavisnošću jednog naroda. To bi poništilo ogromna dostignuća čovječanstva u posljednjim generacijama, ono što istraživači nazivaju “novim mirom”.
Hiljadama godina ljudi su bili podložni zakonu džungle. Zakon kaže da “za bilo koja dva susjedna politička subjekta postoji vjerojatan scenarij da će jedan pokušati pridobiti drugog”. Kroz historiju, bilo da se to dogodilo u Kini ili Evropi, među Majama ili Maorima, svi su znali da ih u svakom trenutku mogu napasti susjedi, koji mogu poraziti njihovu vojsku, pobiti sunarodnjake i osvojiti njihovu zemlju. Historijske knjige pune su ovakvih događaja – tako su nastala carstva.
Prema zakonu džungle, značenje riječi mir je “privremeni prestanak rata”. Primjerice, u desetljećima prije 1914. postojao je mir između Njemačke i Rusije. U tom razdoblju nisu se direktno borili, ali su svi znali da bi svaki čas između njih mogao izbiti rat. Svake je godine ruska vojska uvježbavala napad na Berlin, a svake godine se njemačka vojska pripremala za pohod prema Petrogradu.
Zakon džungle oblikovao je svjetonazor mnogih ljudi, u Rusiji i inostranstvu. Sudeći prema dijelu ruske propagande, čini se da se ništa na svijetu nije promijenilo od 1941., 1812. ili 1709. godine, te da će Hitler, Napoleon ili Karlo XII svakog trenutka krenuti u novu invaziju na Rusiju.
Može li nam historija dati išta osim njenog ponavljanja? Mora li se čovječanstvo zauvijek pokoravati zakonu džungle i ponavljati stare tragedije ne mijenjajući ništa osim krajolika? Je li Njemačka 2022. isto što i Njemačka 1941.? Oni koji tako misle nisu bili ni približno u Berlinu. U današnjoj Njemačkoj ljude više zanima joga, dobra hrana i putovanja nego vojna osvajanja. I ne samo njih. Postoje dobri razlozi za vjerovanje da je, zahvaljujući tehnološkim, ekonomskim i kulturnim čimbenicima, čovječanstvo posljednjih desetljeća uspjelo eliminirati zakon džungle i promijeniti značenje riječi “mir”.
Nuklearno oružje pretvorilo je ratove između velikih sila u moguće kolektivno samoubistvo i natjeralo najmoćnije države da pronađu manje nasilne metode za rješavanje svojih sukoba. Istovremeno je globalna ekonomija prerasla iz ekonomije temeljene na materijalnim dobrima u ekonomiju temeljenu na znanju. U prošlosti su izvori bogatstva bili rudnici zlata, žitna polja i izvori nafte. Danas je to znanje. Iako je moguće osvojiti naftno polje u ratu, teško da je moguće osvojiti tuđe znanje. Kada je znanje postalo najvažniji ekonomski resurs, profitabilnost rata je pala, pa se svela na dijelove svijeta (kao što je Bliski istok) gdje se ekonomija još uvijek temelji na materijalnim dobrima.
Globalna kultura također je doživjela duboke tektonske promjene. Mnoge elite u historiji, od rimske aristokracije do Vikinga, od plemenskih poglavara do vuropskog plemstva, mislile su da je rat velika stvar. Druge elite, poput kršćanske crkve, smatrale su ratove lošim, ali neizbježnim. Ratoborni vladari, od Sargona Velikog do Kaisera Wilhelma, postali su poznati kroz ratovanje, a umjetnici poput Homera i Shakespearea pisali su himne takvim junacima. Ali sada, prvi put u historiji, svijetom vladaju političari, poslovni ljudi, mislioci i umjetnici koji ne samo da misle da je rat loša stvar, već da se može izbjeći. Predsjednike i premijere našeg vremena više zanima reforma zdravstvenog sistema nego vojna okupacija, a poznati umjetnici, od Picassa do Enocha Levina, pokazuju nam zločine rata i osuđuju njegove arhitekte.
Većina svjetskih vlada više ne smatra da su vojne invazije dobar način za promicanje njihovih interesa, a većina nacija prestala je sanjati o osvajanju teritorija svojih susjeda. Zakon džungle više ne regulira odnose između Španilje i Maroka, Mjanmara i Tajlanda, ili Brazila i Urugvaja. Uprkos tome što je Brazil jači od Urugvaja, stanovnici Montevidea ne žive u strahu da će se probuditi uz tutnjavu brazilskih tenkova na ulicama, a građani Sao Paula pobunit će se protiv vlade koja favorizira vojna osvajanja umjesto lokalne infrastrukture.
Sve je to utjecalo da pojam mira dobije novo značenje. Dok je mir u tradicionalnom smislu značio privremeni prestanak rata, novi mir znači situaciju u kojoj se rat ne može zamisliti. U velikim dijelovima zemaljske kugle niko ne očekuje napad susjeda željnih novog teritorija.
Naravno, to nije svugdje tako. Živim u Izraelu koji je u stalnom strahu od svojih susjeda, a i sam doprinosi okupaciji.
Ali dok su pokušaji osvajanja čitavih zemalja postali rijetki, ratovi drugih vrsta kao što su građanski ratovi i pobune su još uvijek česti. Imamo i primjere država koje vladaju drugim zemljama uz pomoć marionetskih režima, kao što je činio SSSR u Mađarskoj ili Sirija u Libanu. Ali ostaje čudesna činjenica da nakon hiljada godina brutalnih okupacija, od 1945. nijedna zemlja koja je dobila međunarodno priznanje nije zbrisana sa mape zbog strane okupacije.
Nekoliko izuzetaka svjedoči o snazi ovog pravila. Južni Vijetnam je osvojen od strane Sjevernog, Južni Jemen je progutan od strane Sjevernog, ali ovdje se radi o završnim akordima dugotrajnog građanskog rata a ne o stranoj okupaciji. Tibet je osvojen od strane Kine, ali Tibet nikada nije bio priznat kao nezavisna država. Kuvajt je bio osvojen od strane Iraka, ali je međunarodna koalicija protjerala agresora. Slično tome Istočni Timor je aneksiran od strane Indonezije, ali je poslije međunarodnog pritiska oslobođen. Nekoliko država, kao na primer SSSR, nestalo je sa mape, ali je uzrok tome bio unutrašnji raspad, a ne vanjska invazija. A što se tiče američke invazije na Avganistan i Irak, cilj nije bio njihovo pripajanje.
Novi mir nije samo luksuz bogatog zapada, već je zahvatio veći dio svijeta. Poslkednji put kada su susjedi skoro zbrisali neku južnoameričku zemlju bio je kada je Paragvaj poražen od strane Brazila, Argentine i Urugvaja u ratu trojnog saveza (1864-1870). Malo nas zamišlja arapski svijet kao mirnu oazu, ali od sticanja nezavisnosti arapskih zemalja samo je jedna država pokušala da uništi drugu – riječ je o već spomenutoj invaziji Iraka na Kuvajt u vrijeme Sadama Huseina. Afričke zemlje su bile u bezbrojnim sukobima, građanskim ratovima i pobunama od kada su se oslobodile evropske vlasti, ali su samo neke afričke zemlje osvajale susjedne države u pokušaju da ih okupiraju i pripoje njihove teritorije.
Novi mir je promijenio politiku, ekonomiju, kulturu pa čak i psihologiju čovječanstva. Većina ljudi ne živi u strahu od strane invazije, što ih oslobađa napetosti i čini otvorenima za međunarodnu saradnju. Većina zemalja se osjeća dovoljno bezbedno da izdvaja manje od 2 posto budžeta za vojsku, a više ulaže u obrazovanje, zdravstvo i socijalne usluge. Imamo običaj da se olako odnosimo prema ovoj činjenici, ali to je nevjerovatna novina u historiji. Tokom hiljada godina vojska je dobijala najveći dio budžeta svakog princa, kana, sultana i cara, koji su jedva koji groš trošili na obrazovanje ili zdravstvo narodnih masa.
Zato kada danas jedna država pokušava da osvoji drugu svi treba da se zabrinemo. Ako ponovo postane prihvatljivo da jake države proždiru slabije susjede, promenit će se i način na koji svijet misli i kako se ponaša. Prva posljedica povratka na zakon džungle će biti povećanje vojnih izdataka na račun svega ostalog. Umjesto na nastavnike, medicinsko osoblje i socijalne radnike novac će se trošiti na tenkove, rakete i sajber tehnologiju. Onaj ko želi da vidi kako je živjeti u džungli neka pogleda Putinovu Rusiju. Rusija je najuspješnija vojna sila 21. vijeka, izlazila je kao pobjednica iz svih sukoba u kojima je učestvovala, od Sirije do Krima, ali njeni građani imaju niski standard života. To je bogata država sa siromašnim građanima. Da li biste radije živjeli u Moskvi i koristili ruske zdravstvene usluge, ili u Helsinkiju uživali u finskim?
Ako se vratimo u džunglu čekaju nas i druge posljedice. Međunarodna saradnja u borbi protiv klimatske krize ili za ograničavanje upotrebe razornih tehnologija bit će dovedena u pitanje. Nije lako sarađivati sa državom koja želi da nas uništi. Bez globalne saradnje skoro je sigurno da čovječanstvo neće uspjeti da spriječi pogubne klimatske promjene ili da kontroliše razvoj vještačke inteligencije i genetski inženjering. Kako se klimatska kriza bude pogoršavala i trka u naoružanju ubrzavala, opasnost od rata će samo rasti. Posljedica će biti patnja miliona ljudi, a možda i izumiranje ljudske vrste.
Ako vjerujete da je prava historijska promjena nemoguća, da čovječanstvo nikada nije i neće odustati od zakona džungle, onda nam jedino preostaje da izaberemo da li želimo da budemo predator ili plijen. Pri takvim opcijama, većina lidera će izabrati da bude upamćena kao moćni predator i da doda svoje ime na sumornu listu velikih osvajača koje smoreni učenici moraju da nauče za ispit iz historije.
Ali možda je promjena moguća. Možda 2022. ipak pripada eri poslije perioda od 1812. do 1941? Možda je čovječanstvo ipak napravilo pomak? Ako je tako, lider koji pokuša da osvoji susjednu zemlju dobit će sramno mjesto u sjećanju čovječanstva, mnogo gore od onog rezervisanog za Timura Lenka ili Atilu Hunskog. Ostat će upamćen kao čovjek koji je uništio naše najveće dostignuće i gurnuo nas nazad u džunglu.
Haaretz, 10.02.2022.
Prevela sa hebrejskog Alma Ferhat
