Piše: Danijal Hadžović
Znate li ko je Ivan Đurić? Ako niste čuli za njega, zasigurno niste među rijetkima.
Ljudi od pameti, znanja i integriteta koji nas pokušavaju voditi putem razuma i napretka na ovim prostorima za života od većine uglavnom bivaju prezreni, a nakon smrti zaboravljeni. Kao što vidimo u slučaju Ivana Đurića, ni izgled holivudskih glumaca im tu pretjerano ne pomaže.
Ivan Đurić bio je historičar, liberal, tihi glas razuma u krvoločnom raspadu Jugoslavije i koljačkom urlanju koje ga je pratilo. Tih, ne jer nije glasno govorio, nego jer nisu htjeli da ga čuju.
Bio je vjerovatno najveći jugoslovenski ekspert za Vizantiju. Nakon rada na Beogradskom univerzitetu, početkom osamdesetih zaposlio se kao profesor u Francuskoj, gdje je prethodno doktorirao.
Povratak u Jugoslaviju
S padom Berlinskog zida i početkom raspada Jugoslavije, Đurić se vraća u Jugoslaviju. Odlučio je da u užasu u kojem raspadajući komunizam zamjenjuju ubilački etnički nacionalizmi, ponudi liberalnu civilizacijsku alternativu.
Osnovao je političku organizaciju Liberalni forum Srbije te pokrenuo časopis “Demokratija danas”.
Na prvim višestranackim predsjedničkim izborima u Srbiji, održanim decembra 1990. godine, bio je kandidat Ujedinjene demokratske inicijative (UJDI) i Saveza reformskih snaga za Srbiju, kada je dobio 277.398 glasova (oko 5%) i završio kao treći.
Za razliku od većinskog raspoloženja u svojoj zemlji, gdje je sukob vladao oko toga da li veliku Srbiju treba stvarati uz bezumno čuvanje postojećeg socijalističkog sistema u što su vjerovale Miloševićeve pristalice ili veliku Srbiju treba stvarati na temeljima monarhizma i srpske tradicije što je tada zagovarao Drašković, Đurić je smatrao da raspad zemlje i nezavisnost jugoslovenskih republika treba prihvatiti kao realnost, ali težiti ka skandinavskom modelu, tj. uspostavi harmoničnih odnosa i regionalne saradnje između novih država.
Pred prve demokratske izbore koji će biti uvod u krvavi rat na prostoru bivše Jugoslavije, Đurić je upozoravao da su pokušaji stvaranja proširenih etničkih država nemoguće ludilo.
- Da je bilo moguće povlačiti etničke granice, pa bile bi one povučene. U AVNOJ-evskoj Srbiji imamo 30% onih koji nisu Srbi – skoro trećinu. Hrvatska takođe, kao i Srbija, ima stanovništvo koje nije hrvatsko – upozoravao je Đurić.
Uviđao je da nove nacionalističke snage, slično poput svojih prethodnika komunista i drugih autokratskih režima, proces disolucije Jugoslavije nastoje iskoristiti da pod svoju kontrolu stave resurse u republikama.
- U pravu je gospodin Marković kada kaže da je ključno pitanje Jugoslavije preobražaj svojine, jer ono rješava sva druga pitanja. Nije slučajno što rade vlade i u Srbiji, i u Sloveniji, i u Hrvatskoj. To je znao i Lenjin, i Musolini, i Hitler, to su znali i komunisti. Njihov koncept počiva na kontroli svojine.
Verujte mi, Valonci i Flamanci se dva puta više mrze nego Srbi i Hrvati, ali je tržište u stanju da to smiri. Nema druge – upozoravao je Đurić.
Posjeta opkoljenom Sarajevu
U toku rata je dizao glas protiv krvave agresije na BiH, čak 1994. i posjetio opkoljeno Sarajevo, gdje se sreo s predstavnicima Srpskog građanskog vijeća koju su osnovali sarajevski Srbi lojalni Republici BiH. O toj svojoj posjeti, Đurić je u intervjuu iz 1997. rekao.
- Ja sam smatrao da njih treba podržati i da je sramno igrati se s narodom zbog interesa vlasti, terati ga s ognjišta gde je živeo stotinama godinama. Kada je obećavana velika Srbija na 50 kilometara od Zagreba, rekao sam da je to nemoguće, govorio sam da će možda svi Srbi biti u jednoj državi, ali se bojim da će ona biti potesna – govorio je Đurić.
Njegovih 5% glasova na izborima 1990. Miloševićem režim smatrao je isuviše opasnim rezultatom za takve ideje, pa je Đurić ubrzo postao meta brojnih meta i pritisaka, zbog čega se ponovo vratio u Pariz.
No, nije odustajao. Kao predsjednik Pokreta za demokratske slobode (PDS) u Parizu je organizovao evropske intelektualce i stvaraoce iz Srbije u egzilu na prikupljanju pomoći za demokratske i reformske institucije u Srbiji.
Smatrao je velikom greškom činjenicu što su se tadašnje liberalne snage učahurile u Beogradu, za koji je smatrao da je od režima isuviše kontaminiran i porobljen, te je pravi potencijal za promjene vidio u provinciji. Đurić je smatrao da svoje djelovanje treba koncentirati u Šumadiji, da otpor režimu i nacionalizmu te svježinu progresivnih vrijednosti treba pokrenuti kao pobunu periferije protiv zabluda i zla kojae dolazi iz centra.
Umro je 1997. godine u Parizu, u 50. godini svog života.
Promjene, nažalost, nije dočekao, a nije ni mogao. S izuzetkom kratkog daška svježeg zraka sa Zoranom Đinđićem početkom dvijehiljaditih, isti auotokratsko-populistički model vladanja s nešto izmijenjenim, ioako ne i promijenjenim akterima, nastavlja dominirati Srbijom i regionom. Liberalna demokratija još uvijek izgleda kao dalek san.
