John Stuart Mill: Jedan od najvećih umova liberalizma

Piše: Milica Savić

“Čovječanstvo više dobija kada svakog pušta da živi kako mu je volja, nego kada svakog prisiljava da živi prema volji drugih”

Na današnji dan (20. maja) 1806. godine u Londonu, rođen je Džon Stjuart Mil, jedan od najvećih pobornika liberalnog poretka i političkih mislilaca koje je iznjedrio 19. vijek. Zahvaljujući djelima „O slobodi”, „Utilitarizam”, „O predstavničkoj vladi” i „Potčinjenost ženskinja”, ušao je u istoriju političke teorije kao vodeći predstavnik empirizma, utilitarizma i liberalizma.

Kao prvo od devetoro djece Džemsa i Harijete, Mil je od najranijeg djetinjstva pokazivao izrazite intelektualne sposobnosti zbog čega se njegovo obrazovanje smatra jednim od najslavnijih u istoriji čovječanstva. Njegov otac, Džems Mil, vjerovao je u strogo, psihološki kontrolisano i temeljno kućno obrazovanje te da je ljudski razum tabulla rasa (prazna ploča) koju stimulišu spoljašnji nadražaji. To je dovelo do toga da je Mil sa tri godine učio starogrčki, sa sedam tumačio Platonova djela, u osmoj godini učio latinski i napisao “Istoriju Rimske republike u doba Licijinih zakona”, da bi već do šesnaeste godine bio upoznat sa najvećim umovima tadašnjice kao što su Njutn, Smit, Rikardo, Bentam, Lok, Berkli, Kondijak i drugi. O njegovoj genijalnosti svjedoči i činjenica da je prve ponude sa Oksforda i Kembridža dobio kada je imao svega dvanaest godina.

Osvrćući se na svoje djetinjstvo i obrazovanje, Mil je u djelu „Autobigorafija” istakao da je njegova izvrsnost plod četvrt vijeka prednosti nad njegovim vršnjacima. Naime, prema pojedinim navodima, Mil je prvi kontakt sa vršnjacima ostvario tek sa četrnaest godina.
1822. godine dobija prvi posao u Istočnoindijskoj kompaniji i počinje da piše za Travellers Newspapers, a 1824. Za Westminster review gdje njegovi članci bivaju prepoznati među intelektualnom elitom zbog jasnoće argumenata i sposobnosti za sintezu. Ipak, godine mladalačkog poleta i želja da promijeni svijet ostavile su traga na njegovo zdravlje te 1826. godine dobija nervni slom i pada u tešku depresiju sa kojom se borio godinama. Pretpostavlja se da ga je iz pomenutog stanja izvukla njegova buduća supruga Herijet Tejlor Mil sa kojom je napisao bazično djelo feminističkih teorija „Potčinjenost ženskinja”, objavljeno 1869. godine.

 

Najuticajniji zagovornik slobode pojedinca

Džon Stjuart Mil danas je poznat kao jedan od najuspješnijih predstavnika britanskog utilitarizma i zagovornika liberalnog pogleda na pojedinca i društvo. Za političku teoriju, ali i širu javnost, naročito je značajno njegovo shvatanje slobode koje iznosi u svom djelu „O slobodi” iz 1859. godine. Kako ističe “U društvu je svako odgovoran za svoje ponašanje samo utoliko ukoliko se ono i drugih tiče. U onome što se njega samog tiče, svako je samostalan i pravno neograničen. Svako je gospodar nad samim sobom, nad svojim tijelom i nad svojom dušom.“
Mil pod ovim podrazumijeva da ni porodica ni država ne treba da zadiru u one sfere ili ponašanja pojedinca koja njima direktno ne škode, ma koliko oni dato ponašanje smatrali pogrešnim ili neprihvatljivim, jer je svako čuvar svog sopstvenog tjelesnog, duševnog i umnog zdravlja. S tim u vezi vrlo često je citirana njegova rečenica:

“Čovječanstvo više dobija kad svakog pušta da živi kako mu je volja, nego kada svakog prisiljava da živi prema volji drugih.”
Bio je izraziti protivnik sile (u bilo kojem obliku) i isticao da nijedna vlada, ni najbolja ni najgora, nema pravo na njenu upotrebu, čak i kada je to u skladu sa mišljenjem većine, jer (kako je istakao u svom djelu):

“Sila isto toliko škodi, i još više škodi, kad se vrši sporazumno sa javnim mnjenjem, nego protiv njega. Kad bi svi ljudi bili jednog mnjenja, a samo jedan čovek protiv javnog mnjenja, tad cijelo čovječanstvo ne bi imalo više prava da tom jednom čovjeku zapuši usta, nego što bi taj isti čovek, samo kad bi mogao, imao pravo da zapovjedi cijelom čovječanstvu da ćuti!“

Svjestan činjenice da su sloboda i pluralizam mišljenja nužni za napredak društva u cjelini, Mil je ipak smatrao da je neophodno da postoji i slobodna kritika tuđeg mišljenja jer su, uprkos slobodi, mnoga neispravna mišljenja primamljiva na prvi pogled i sposobna da naprave veliku štetu kada dobiju legitimitet. Tim povodom, Mil kaže da je, u slučaju omasovljavanja patološkog mnjenja, „dovoljno da postoji neko ko je kadar da sve to kaže i opovrgne, i to tako da ne ostane neodobreno ništa što bi neuke moglo da zavede.“

Mil nam je u naslijeđe ostavio i djelo „O predstavničkoj vladi” u kome nedvosmisleno ističe da je demokratija uređenje budućnosti i da pored svih zamjerki koje joj se mogu uputiti, kao što su opasnost od tiranije većine, demokratski despotizam, uključivanje neobrazovanih masa u procese odlučivanja i tiranije javnog mnjenja, ona, ipak, nema realnu alternativu.

Danas se, u uslovima građanskih prava i sloboda za koje su se Mil i njegovi savremenici žustro borili, čini da je u mnogim nerazvijenim državama prije prisutna određena vrsta fasadne demokratije iza koje se kriju djelimično ostvarena prava, neuređene institucije i izrazito visok stepen izborne apstinencije, nego predstavnička demokratija u kojoj su poslanici stvarni predstavnici narodne volje, o kojoj govori Mil. S tim u vezi trebali bismo se prisjetiti Milovog osnovnog načela da političke institucije mogu biti napravljene dobro ili loše i da su one isključivo čovjekovo djelo. Osim toga, politički stroj ne djeluje sam od sebe: kao što su ga ljudi stvorili tako ga moraju i održavati!

 

Najpoznatiji Milovi citati:

1. „Jedina svrha zbog koje se s pravom može vršiti vlast nad bilo kojim članom civilizovane zajednice, mimo njegove volje, jeste spriječavanje štete drugima.“

2. „Ljudi brzo, čim im raznolikost nije duže vrijeme pred očima, postaju nesposobni da je shvate.”

3. „Izjaviti svijetu ono što se tiče njegovog dobra, za koje on prije toga nije znao; dokazati mu da je bio u zabludi u pogledu nekog zemaljskog i religioznog pitanja – to znači učiniti svojim bližnjima zaista najvažniju od svih usluga“.

4. Kada bi svi ljudi bili jednog mišljenja, a samo jedan čovjek drugog, tada cijelo čovječanstvo ne bi imalo više prava da tom jednom čovjeku zapuši usta, nego što bi taj isti čovjek, samo kad bi mogao, imao pravo da zapovjedi cijelom čovječanstvu da ćuti.“

5. „Samo onda kad sam za sebe bira, čovjek izoštrava svoje shvatanje, svoje rasuđivanje, svoju moć razlikovanja, svoju duševnu vrijednost i svoje moralne sklonosti. Onaj ko nešto čini samo zbog toga što je to običaj, taj nema izbor i ne može ni da razlikuje ni da želi ono što je dobro.”

6. „Ljudi, uopšte, nisu samo osrednje pameti, već i osrednjih naklonosti; njihov ukus, njihove želje nisu toliko snažne da ih nagone na nešto izuzetno, pa oni stoga i ne mogu da shvate izuzetno darovite ljude, već ih stavljaju u isti red sa neumjerenim i besprimjerenim ljudima koje oni preziru“.

 

O autoru
Redakcija Podržite rad Liberalnog foruma. Pozivom na broj 090 291 099 donirate 2 KM za rad našeg Udruženja. Liberalni forum je nevladino, nestranačko i neprofitno udruženje građana koje za cilj ima razvoj, širenje i primjenu ideja i programa zasnovanih na načelima liberalizma. Vjerujemo u društvo individualne slobode, vladavine prava, slobodne tržišne ekonomije, malih poreza i ograničene i efikasne državne administracije.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.