Francis Fukuyama: Liberalizmu je potrebna nacija

Liberalizam je u opasnosti. Temelji liberalnih društava, tolerisanje različitosti, poštovanje prava pojedinca i pravna država, su poljuljani jer je svijet pogođen nečim što bi se moglo nazvati demokratskom recesijom ili čak depresijom. Prema izvještaju Freedom House, politička prava i građanske slobode širom svijeta svake godine su sve manji posljednjih 16 godina. Pad liberalizma je očigledan u sve snažnijim autokratijama poput Kine i Rusije, kao i erozija liberalnih — ili nominalno liberalnih — institucija u zemljama kao što su Mađarska i Turska, te srozavanje liberalnih demokratija kao što su Indija i Sjedinjene Američke Države.

U svakom od ovih slučajeva, nacionalizam je doveo do porasta neliberalizma. Neliberalni lideri, njihove stranke i njihovi saveznici iskoristili su nacionalističku retoriku kako bi stekli veću kontrolu nad svojim društvima. Oni odbacuju svoje suparnike kao otuđene elite, neefikasne kosmopolite i globaliste. Oni tvrde da su autentični predstavnici svoje zemlje i njeni istinski zaštitnici. Ponekad neliberalni političari prikazuju svoje liberalne protivnike tek kao neefikasne i otuđene od života ljudi koje misle da predstavljaju. Međutim, često ih opisuju ne samo kao političke suparnike, već kao nešto mnogo opasnije: neprijatelje naroda.

Najvažnija prednost liberalizma je ona pragmatična koja postoji vijekovima: njegova sposobnost upravljanja različitostima u pluralističkim društvima. Ipak, postoji ograničenje kada su u pitanju vrste različitosti sa kojima se liberalna društva mogu nositi. Ako dovoljno ljudi odbacuje liberalna načela i nastoji ograničiti temeljna prava drugih, ili ako građani pribjegnu nasilju kako bi postigli svoj cilj, onda liberalizam sam ne može održati politički poredak. A ako se različita društva odmaknu od liberalnih principa i pokušaju temeljiti svoje nacionalne identitete na rasi, etničkoj pripadnosti, vjeri ili nekoj drugoj, drugačijoj suštinskoj viziji dobrog života, to može voditi nazad ka potencijalno krvavom sukobu. Svijet prepun takvih zemalja uvijek će biti razjedinjeniji, burniji i nasilniji.

Zato je liberalima tim važnije da ne odustanu od ideje nacije. Trebalo bi da priznaju da, u suštini, univerzalizam liberalizma nije ni po čemu nespojiv sa svijetom nacionalnih država. Nacionalni identitet je savitljiv i može se oblikovati tako da odražava liberalne težnje i da široj javnosti unese osjećaj zajedništva i svrhe.

Da bismo dokazali trajnu važnost nacionalnog identiteta, ne morao tražiti dalje od problema u koje je Rusija zapala napadajući Ukrajinu. Ruski predsjednik Vladimir Putin tvrdio je da Ukrajina nema identitet odvojen od identiteta Rusije i da će se ova zemlja srušiti odmah nakon što započne njegova invazija. Umjesto toga, Ukrajina se ustrajno opire Rusiji upravo zato što su njenii građani lojalni ideji nezavisne, liberalno demokratske Ukrajine i ne žele živjeti u korumpiranoj diktaturi nametnutoj izvana. Svojom hrabrošću jasno su dali do znanja da su građani spremni umrijeti za liberalne ideale, ali samo kada su ti ideali ugrađeni u zemlju koju mogu nazvati svojom.

 

DUHOVNI VAKUUM LIBERALIZMA

Liberalna društva se bore da svojim građanima predstave pozitivnu viziju nacionalnog identiteta. Teorija koja stoji iza liberalizma ima velike poteškoće u povlačenju jasnih granica oko zajednica i objašnjavanju onoga što se duguje ljudima unutar i izvan tih granica. To je zato što je teorija izgrađena na tvrdnji o univerzalizmu. Kao što se tvrdi u Opštoj deklaraciji o ljudskim pravima, “Sva ljudska bića su rođena slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima”; nadalje, „Svako ima pravo na sva prava i slobode navedene u ovoj Deklaraciji, bez razlike bilo koje vrste, kao što su rasa, boja kože, spol, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno porijeklo, vlasništvo, rođenje ili drugi status.” Liberali su teoretski zabrinuti zbog kršenja ljudskih prava bez obzira gdje se u svijetu dogodila. Mnogi liberali ne vole partikularističke privrženosti nacionalista i zamišljaju sebe kao “građane svijeta”.

Tvrdnju o univerzalizmu može biti teško pomiriti s podjelom svijeta na nacionalne države. Ne postoji jasna liberalna teorija, na primjer, o tome kako povući nacionalne granice, što je dovelo do unutarliberalnih sukoba oko separatističkih težnji regija kao što su Katalonija, Quebec i Škotska i neslaganja oko ispravnog tretmana imigranta i izbjeglica. Populisti, poput bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa, uspješno su kanalisali tu napetost između univerzalističkih težnji liberalizma i užih tvrdnji nacionalizma.

Nacionalisti se žale da je liberalizam raskinuo spone nacionalne zajednice i zamijenio ih globalnim kozmopolitizmom koji brine o ljudima u udaljenim zemljama jednako koliko brine o sugrađanima. Nacionalisti devetnaestog vjieka temeljili su nacionalni identitet na biologiji i vjerovali da su nacionalne zajednice ukorijenjene u zajedničkom porijeklu. To je i dalje tema za određene savremene nacionaliste, poput mađarskog premijera Viktora Orbana, koji je definisao mađarski nacionalni identitet kao utemeljen na mađarskoj etničkoj pripadnosti. Drugi nacionalisti, kao što je izraelski naučnik Yoram Hazony, nastojali su revidirati etnonacionalizam dvadesetog vijeka tvrdeći da nacije čine koherentne kulturne jedinice koje svojim članovima omogućavaju da dijele zajedničku tradiciju ishrane, praznika, jezika i slično. Američki konzervativni mislilac Patrick Deneen tvrdi da liberalizam predstavlja oblik antikulture koji je razgradio sve oblike preliberalne kulture, koristeći moć države da se umiješa i kontroliše svaki aspekt privatnog života.

 

Liberalnu tvrdnju o univerzalizmu može biti teško pomiriti sa svijetom podijeljenim na nacionalne države.

Značajno je da su Deneen i drugi konzervativci prekinuli s ekonomskim neoliberalima i bili su glasni u okrivljavanju tržišnog kapitalizma za erodiranje vrijednosti porodice, zajednice i tradicije. Kao rezultat toga, kategorije dvadesetog vijeka koje su definisale političku ljevicu i desnicu u smislu ekonomske ideologije ne uklapaju se sasvim u današnju stvarnost, s tim da su desničarske skupine spremne podržavati korištenje državne moći za regulisanje društvenog života i ekonomije.

Postoje znatna preklapanja između nacionalista i vjerskih konzervativaca. Među tradicijama koje savremeni nacionalisti žele očuvati su religijske; stoga je stranka Pravo i pravda u Poljskoj usko povezana s Poljskom katoličkom crkvom i preuzela je mnoge njene pritužbe o podršci liberalne Evrope abortusu i istospolnim brakovima. Slično, vjerski konzervativci sebe često smatraju patriotama; to svakako vrijedi za američke evangeliste koji su činili jezgru Trumpovog pokreta “Učinimo Ameriku ponovno velikom”.

Suštinska konzervativna kritika liberalizma – da liberalna društva ne pružaju snažnu zajedničku moralnu jezgru oko koje se može izgraditi zajednica – dovoljno je istinita. Ovo je doista značajka liberalizma, a ne greška. Pitanje za konzervativce je postoji li realan način da se vrijeme vrati i ponovno nametne deblji moralni poredak. Neki američki konzervativci se nadaju da će se vratiti u zamišljeno vrijeme kada su gotovo svi u Sjedinjenim Državama bili hrišćani. No, moderna su društva danas religijski mnogo raznolikija nego u vrijeme evropskih vjerskih ratova u šesnaestom vijeku. Ideja o obnavljanju zajedničke moralne tradicije definisane religijskim uvjerenjem nije novina. Lideri koji se nadaju ostvariti takvu vrstu obnove, kao što je Narendra Modi, indijski hinduistički nacionalistički premijer, pozivaju na ugnjetavanje i nasilje u zajednici. Modi to predobro zna: bio je glavni ministar zapadne države Gujarat kada su je 2002. potresli komunalni nemiri u kojima su poginule hiljade, većinom muslimana. Od 2014., kada je Modi postao premijer, on i njegovi saveznici pokušavaju povezati indijski nacionalni identitet s jarbolima hinduizma i hindskog jezika, što je velika promjena u odnosu na sekularni pluralizam indijskih liberalnih utemeljitelja.

 

NEZAOBILAZNA DRŽAVA

Neliberalne snage širom svijeta nastavit će koristiti pozive na nacionalizam kao moćno izborno oružje. Liberali bi mogli biti u iskušenju da ovu retoriku odbace kao šovinističku i sirovu. Ali oni ne bi trebali ustupiti naciju svojim protivnicima.

Liberalizam, sa svojim univerzalističkim pretenzijama, može s nelagodom stajati uz naizgled parohijski nacionalizam, ali moguće je pomiriti to dvoje. Ciljevi liberalizma u potpunosti su kompatibilni sa svijetom podijeljenim na nacionalne države. Sva društva moraju koristiti silu, kako za očuvanje unutrašnjeg reda, tako i za zaštitu od vanjskih neprijatelja. Liberalno društvo to čini stvaranjem moćne države, ali potom ograničavanjem moći države pod vladavinom prava. Moć države temelji se na društvenom ugovoru između autonomnih pojedinaca koji se pristaju odreći nekih svojih prava da rade što žele u zamjenu za zaštitu države. Ona je legitimirana i zajedničkim prihvatanjem zakona i, ako je u pitanju liberalna demokratija, narodnim izborima.

Liberalna prava su besmislena ako ih ne može provoditi država, što je, prema poznatoj definiciji njemačkog sociologa Maxa Webera, legitimni monopol sile nad određenim teritorijom. Teritorijalna jurisdikcija države nužno odgovara području koje zauzima skupina pojedinaca koji su potpisali društveni ugovor. Što se tiče ljudi koji žive izvan te jurisdikcije, država mora poštivati njihova prava, ali ne nužno i provoditi.

Države s ograničenom teritorijalnom jurisdikcijom stoga ostaju kritični politički akteri, jer su jedine u mogućnosti koristiti legitimnu upotrebu sile. U današnjem globaliziranom svijetu moć koristi širok raspon tijela, od multinacionalnih korporacija preko neprofitnih skupina do terorističkih organizacija do nadnacionalnih tijela kao što su Evropska unija i Ujedinjeni narodi. Potreba za međunarodnom saradnjom u rješavanju pitanja poput globalnog zatopljenja i pandemije nikada nije bila očiglednija. Ali ostaje slučaj da jedan određeni oblik moći, sposobnost provođenja pravila putem prijetnje ili stvarne upotrebe sile, ostaje pod kontrolom nacionalnih država. Ni Evropska unija ni Međunarodna asocijacija vazdušnog saobraćaja ne raspoređuju vlastitu policiju ili vojsku kako bi provodili pravila koja postavlja. Takve organizacije još uvijek ovise o sposobnosti prisile zemalja koje su ih ovlastile. Naravno, danas postoji velik dio međunarodnog prava koji u mnogim domenama zamjenjuje pravo na nacionalnom nivou; pomislite, na primjer, na pravnu stečevinu Evropske unije, koja služi kao svojevrsno običajno pravo za regulisanje trgovine i rješavanje sporova. No, na kraju, međunarodno pravo i dalje se oslanja na provedbu na nacionalnom nivou. Kada se države članice EU-a ne slažu oko važnih političkih pitanja, kao što su to činile tokom krize eura 2010. i migrantske krize 2015., o ishodu ne odlučuje evropski zakon već relativna moć država članica. Konačna moć, drugim riječima, i dalje ostaje oblast nacionalnih država, što znači da je kontrola moći na ovom nivou i dalje kritična.

Stoga ne postoji nužna kontradikcija između liberalnog univerzalizma i potrebe za nacionalnim državama. Iako normativna vrijednost ljudskih prava može biti univerzalna, moć provedbe nije; to je oskudan resurs koji se nužno primjenjuje na teritorijalno omeđen način. Liberalna država je savršeno opravdana u dodjeljivanju različitih nivoa prava građanima i negrađanima, jer nema resurse ili nalog za univerzalnu zaštitu prava. Svi ljudi na državnom teritoriju imaju jednaku zakonsku zaštitu, ali su samo građani punopravni učesnici društvenog ugovora, s posebnim pravima i dužnostima, naročito pravom glasa.

Činjenica da države ostaju mjestom prisilne moći trebala bi potaknuti oprez u pogledu prijedloga za stvaranje novih nadnacionalnih tijela i delegiranje takve ovlasti na njih. Liberalna društva imaju nekoliko stotina godina iskustva u učenju kako ograničiti moć na nacionalnom nivou kroz institucije vladavine prava i zakonodavstva i kako uravnotežiti moć tako da njena upotreba odražava opšte interese. Nemaju pojma kako stvoriti takve institucije na globalnom nivou, gdje bi, na primjer, globalni sud ili zakonodavno tijelo mogli ograničiti proizvoljne odluke globalne izvršne vlasti. Evropska unija je proizvod najozbiljnijih napora da se to učini na regionalnom nivou; rezultat je neugodan sistem koji karakterizira pretjerana slabost u nekim domenima (fiskalna politika, vanjski poslovi) i pretjerana moć u drugim (ekonomska regulacija). Evropa barem ima određenu zajedničku istoriju i kulturni identitet koji ne postoje na globalnom nivou. Međunarodne institucije kao što su Međunarodni sud pravde i Međunarodni kazneni sud i dalje se oslanjaju na države u provedbi svojih rješenja.

Njemački filozof Immanuel Kant zamislio je stanje “vječnog mira” u kojem će svijet naseljen liberalnim državama regulisati međunarodne odnose putem zakona, a ne pribjegavanjem nasilju. Putinova invazija na Ukrajinu pokazala je, nažalost, da svijet još nije dosegao ovaj post-istorijski trenutak i da sirova vojna moć ostaje krajnji jamac mira za liberalne zemlje. Stoga je malo vjerovatno da će nacionalna država nestati kao ključni akter u globalnoj politici.

 

DOBAR ŽIVOT

Konzervativna kritika liberalizma u svojoj srži sadrži razuman skepticizam prema liberalnom naglasku na individualnoj autonomiji. Liberalna društva pretpostavljaju jednakost ljudskog dostojanstva, dostojanstvo koje je ukorijenjeno u sposobnosti pojedinca da donosi odluke. Zbog toga su posvećeni zaštiti te autonomije kao temeljnih prava. No, iako je autonomija temeljna liberalna vrijednost, ona nije jedino ljudsko dobro koje automatski nadmašuje sve druge vizije dobrog života.

Područje onoga što se prihvata kao autonomija s vremenom se stalno širilo, proširujući se od izbora poštivanja pravila unutar postojećeg moralnog okvira do stvaranja tih pravila za sebe. Ali poštivanje autonomije trebalo je upravljati i ublažiti konkurenciju duboko uvriježenih uvjerenja, a ne istiskivati ta uvjerenja u cijelosti. Ne misli svako ljudsko biće da je maksimiziranje njegove ili njezine osobne autonomije najvažniji cilj života ili da je narušavanje svakog postojećeg oblika autoriteta nužno dobra stvar. Mnogi ljudi rado ograničavaju svoju slobodu izbora prihvatajući vjerske i moralne okvire koji ih povezuju s drugim ljudima ili živeći unutar naslijeđenih kulturnih tradicija. Prvi amandman američkog ustava trebao je zaštititi slobodno ispovijedanje vjere, a ne zaštititi građane od vjere.

Uspješna liberalna društva imaju vlastitu kulturu i vlastito razumijevanje dobrog života, čak i ako je ta vizija tanja od one koju nude društva vezana jednom doktrinom. Oni ne mogu biti neutralni s obzirom na vrijednosti koje su nužne za održavanje sebe kao liberalnih društava. Moraju dati prednost javnom duhu, toleranciji, otvorenosti i aktivnom angažmanu u javnim poslovima ako žele koherentni. Moraju cijeniti inovativnost, poduzetništvo i preuzimanje rizika ako žele ekonomski napredovati. Društvo pojedinaca okrenutih prema unutra zainteresiranih samo za maksimiziranje svoje osobne potrošnje uopće neće biti društvo.

Države nisu važne samo zato što su lokus legitimne moći i instrumenti za kontrolu nasilja. Oni su također jedinstven izvor zajednice. Liberalni univerzalizam na jednoj razini suprotstavlja prirodi ljudske društvenosti. Ljudi osjećaju najjače veze naklonosti prema onima koji su im najbliži, kao što su prijatelji i obitelj; kako se krug poznanstva širi, njihov osjećaj obveze neizbježno slabi. Kako su ljudska društva tijekom stoljeća postajala sve veća i složenija, granice solidarnosti dramatično su se proširile od obitelji, sela i plemena na cijele zemlje. Ali malo ljudi voli čovječanstvo u cjelini. Za većinu ljudi širom svijeta, zemlja ostaje najveća jedinica solidarnosti prema kojoj osjećaju instinktivnu lojalnost. Ta lojalnost postaje kritična potpora legitimnosti države, a time i njezine sposobnosti upravljanja. U određenim društvima slab nacionalni identitet može imati katastrofalne posljedice, kao što je vidljivo u nekim zemljama u razvoju, kao što su Mianmar i Nigerija, te u nekim propalim državama, kao što su Afganistan, Libija i Sirija.

 

ODBRANA LIBERALNOG NACIONALIZMA

Ovaj argument može se činiti sličnim onima koje je iznio Hazony, konzervativni izraelski naučnik, u svojoj knjizi Vrlina nacionalizma iz 2018. , u kojoj zagovara globalni poredak temeljen na suverenitetu nacionalnih država. On ističe važnu tačku upozoravajući na sklonost liberalnih zemalja, poput Sjedinjenih Država, da odu predaleko u nastojanju da ostatak svijeta preurede na svoju sliku. Ali griješi u pretpostavci da su postojeće zemlje jasno razgraničene kulturne cjeline i da se miroljubiv globalni poredak može izgraditi prihvatajući ih takvima kakve jesu. Današnje su zemlje društvene konstrukcije koje su nusproizvodi istorijiskih borbi koje su često uključivale osvajanja, nasilje, prisilnu asimilaciju i namjernu manipulaciju kulturnim simbolima. Postoje bolji i lošiji oblici nacionalnog identiteta, a društva mogu djelovati u odabiru među njima.

Konkretno, ako se nacionalni identitet temelji na fiksnim karakteristikama kao što su rasa, etnička pripadnost ili vjersko naslijeđe, tada on postaje potencijalno isključiva kategorija koja krši liberalno načelo jednakog dostojanstva. Iako ne postoji nužna kontradikcija između potrebe za nacionalnim identitetom i liberalnog univerzalizma, ipak postoji moćna potencijalna tačka napetosti između ta dva principa. Kada se temelji na fiksnim karakteristikama, nacionalni identitet može se pretvoriti u agresivni i isključivi nacionalizam, kao što je to bilo u Evropi tijekom prvog dijela dvadesetog vijeka.

 

Društvo pojedinaca okrenutih prema unutra uopšte neće biti društvo.

Iz tog razloga, liberalna društva ne bi smjela formalno priznati grupe temeljene na fiksnim identitetima kao što su rasa, etnička pripadnost ili vjersko naslijeđe. Postoje trenuci, naravno, kada to postane neizbježno, a liberalni principi se ne primjenjuju. U mnogim dijelovima svijeta, etničke ili vjerske skupine generacijama su okupirale isti teritorij i imaju vlastitu gustu kulturnu i jezičnu tradiciju. Na Balkanu, Bliskom istoku, Južnoj Aziji i Jugoistočnoj Aziji, etnički ili vjerski identitet je de facto bitna karakteristika za većinu ljudi, a njihovo asimiliranje u širu nacionalnu kulturu krajnje je nerealno. Moguće je organizovati oblik liberalne politike oko nekoliko kulturnih jedinica; Indija, na primjer, priznaje više nacionalnih jezika i u prošlosti je dopuštala svojim državama da utvrde vlastitu politiku u pogledu obrazovanja i pravnih sustava. Federalizam i popratna devolucija ovlasti na podnacionalne jedinice često su nužni u tako raznolikim zemljama. Moć se može službeno dodijeliti različitim skupinama definisanim njihovim kulturnim identitetom u strukturi koju politolozi nazivaju “konsocijalizam”. Iako je to prilično dobro funkcionisalo u Nizozemskoj, praksa je bila katastrofalna u mjestima kao što su Bosna, Irak i Libanon, gdje se identitetske grupe vide zatočeni u konstantnoj borbi. U društvima u kojima kulturne skupine još nisu očvrsnule u samosvjesne jedinice, puno je bolje s građanima postupati kao s pojedincima, a ne kao pripadnicima grupnih identiteta.

S druge strane, postoje i drugi aspekti nacionalnog identiteta koji se mogu dobrovoljno usvojiti i stoga šire dijeliti, kao što su književne tradicije, istorijiski narativi, jezik, hrana i sport. Katalonija, Quebec i Škotska su sve regije s različitim istorijskim i kulturnim tradicijama, a sve uključuju nacionalističke partizane koji traže potpuno odvajanje od zemlje s kojom su povezani. Nema sumnje da bi ove regije i dalje bile liberalna društva koja poštuju individualna prava da se razdvoje, baš kao što su to učinile Češka i Slovačka nakon što su postale odvojene zemlje 1993. godine.

Nacionalni identitet predstavlja očitu opasnost, ali i priliku. To je društveni konstrukt i može se oblikovati tako da podržava, a ne potkopava liberalne vrijednosti. Mnoge su zemlje kroz istoriju oblikovane od različitih populacija koje imaju snažan osjećaj zajedništva utemeljen na političkim principima ili idealima, a ne na determinističkim grupnim kategorijama. Australija, Kanada, Francuska, Indija i Sjedinjene Države sve su zemlje koje su posljednjih decenija nastojale izgraditi nacionalne identitete temeljene na političkim principima, a ne na rasi, etničkoj pripadnosti ili vjeri. Sjedinjene Države su prošle kroz dug i bolan proces redefinisanja šta znači biti Amerikanac, progresivno uklanjajući prepreke državljanstvu na temelju klase, rase i spola – iako je taj proces još uvijek nedovršen i doživio je mnoge neuspjehe. U Francuskoj je izgradnja nacionalnog identiteta započela Deklaracijom o pravima čovjeka i građanina Francuske revolucije, koja je uspostavila ideal građanstva utemeljenog na zajedničkom jeziku i kulturi. Sredinom dvadesetog vijeka Australija i Kanada bile su zemlje s dominantnim bjelačkim stanovništvom i restriktivnim zakonima u vezi s useljavanjem i državljanstvom, kao što je ozloglašena politika “Bijele Australije” koja je sprečavala imigrante iz Azije. Obje države su, međutim, nakon 1960-ih rekonstruisale svoje nacionalne identitete na nerasnim osnovama i otvorile se masovnoj imigraciji. Danas obje zemlje imaju više stanovnika rođenih u inostranstvu od Sjedinjenih Država, a nema toliko polarizacije društva kao u Sjedinjenim Državama.

Uprkos tome, ne treba podcjenjivati poteškoće u stvaranju zajedničkog identiteta u oštro podijeljenim demokratijama. Većina savremenih liberalnih društava izgrađena je na temeljima istorijskih nacija čije je razumijevanje nacionalnog identiteta iskovano neliberalnim metodama. Francuska, Njemačka, Japan i Južna Koreja bile su nacije prije nego što su postale liberalne demokracije; Sjedinjene Države, kao što su mnogi primijetili, bile su država prije nego što su postale nacija. Proces definisanja američke nacije u liberalnim političkim terminima bio je dug, mukotrpan i povremeno nasilan, a čak i danas taj proces osporavaju ljudi s lijeve i desne strane s oštro suprotstavljenim narativima o porijeklu zemlje.

Liberalizam bi bio u problemu kada bi ga ljudi vidjeli kao ništa više od mehanizma za mirno upravljanje različitostima, bez šireg osjećaja nacionalne svrhe. Ljudi koji su iskusili nasilje, rat i diktaturu generalno čeznu za životom u liberalnom društvu, kao što su Evropljani živjeli u razdoblju nakon 1945. Ali kako se ljudi naviknu na miran život pod liberalnim režimom, skloni su uzeti taj mir i red zdravo za gotovo i počnu čeznuti za politikom koja će ih usmjeriti prema višim ciljevima. Godine 1914. Evropa je gotovo cijeli vijek bila uglavnom bez razornih sukoba, a mase ljudi rado su krenule u rat uprkos ogromnom materijalnom napretku koji se dogodio u međuvremenu.

Svijet je možda stigao na sličnu tačku ljudske istorije: bio je pošteđen velikih međudržavnih ratova tri četvrtine vijeka i u međuvremenu je doživio ogroman porast globalnog prosperiteta koji je proizveo jednako masivne društvene promjene. Evropska unija stvorena je kao protuotrov nacionalizmu koji je doveo do svjetskih ratova i u tom je pogledu bila uspješnija nego što se bilo ko nadao. Ali ruska invazija na Ukrajinu nagovještava još više nereda i nasilja.

U ovom trenutku pojavljuju se dvije vrlo različite budućnosti. Bude li Putin uspješan u rušenju ukrajinske nezavisnosti i demokratije, svijet će se vratiti u doba agresivnog i netolerantnog nacionalizma koji podsjeća na rani dvadeseti vijek. Sjedinjene Države neće ostati imune na ovaj trend, budući da populisti poput Trumpa nastoje kopirati Putinov autoritarni način vladavine. S druge strane, ako Putin odvede Rusiju u vojni i ekonomski poraz, ostaje šansa da se ponovno nauči liberalna lekcija da moć neograničena zakonom vodi do nacionalne katastrofe i da se ožive ideali slobodnog i demokratskog svijeta.

 

 

Izvor: Buka.com

O autoru
Redakcija Podržite rad Liberalnog foruma. Pozivom na broj 090 291 099 donirate 2 KM za rad našeg Udruženja. Liberalni forum je nevladino, nestranačko i neprofitno udruženje građana koje za cilj ima razvoj, širenje i primjenu ideja i programa zasnovanih na načelima liberalizma. Vjerujemo u društvo individualne slobode, vladavine prava, slobodne tržišne ekonomije, malih poreza i ograničene i efikasne državne administracije.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.