Piše: Danijal Hadžović
Iako su zapadne zemlje jedinstveno i odlučno stale na stranu Ukrajine nakon agresije Rusije na ovu zemlju, zapadna alijanske u počecima je bila daleko od zajedništva. Bivši britanski premijer Boris Johnson izjavio je kako je Njemačka u početku priželjkivala da Ukrajina što prije odustane.
„Njemačko gledište je u jednoj fazi bilo takvo da su rekli ako treba da se dogodi invazija, što bi bilo katastrofa, onda bi bilo bolje da se cijela stvar brzo završi i da Ukrajina odustane. Mislim da je to bio katastrofalan pogled na stvari, ali mogu razumjeti zašto su tako razmišljali”, rekao je Johnson.
Kao jedan od razloga zašto je Njemačka tako razmišljala, Johnson je naveo energetsku zavisnost te države od Rusije.
Druga država čiji je pristup bivši britanski premijer kritikovao bila je Francuska.
“Nemojte sumnjati, Francuzi su do posljednjeg trenutka poricali dešavanja na terenu”, rekao je Johnson.
I dok ukrajinske trupe pružaju herojski otpor ruskoj agresiji i ostvaruju zavidne pobjede, dok se zapadne vrijednosti i vjera u društvo liberalne demokratije brani na frontovima u Donjecku i jugu Ukrajine, još jednom moramo reći: hvala Sjedinjenim Američkim Državama.
Podrška od 45 milijardi
Jer upravo ovaj rat pokazuje koliko je važno jedinstvo zapadnih država radi odbrane vrijednosti slobodnog i otvorenog društva. I koliko je za tu odbranu uloga Sjedinjenih Američkih Država ključna. Da se primjerice samo Njemačka pitala, interes jeftinih resursa iz Rusije vjerovatno bi prevagnuo nad interesom odbrane liberalnih vrijednosti.
Pišem ove riječi, nakon midtermsa u SAD, izbora novih zastupnika u Kongres i Senat, kao Evropljanin koji izražava zahvalnost za podšku Washingtona Ukrajini vrijednu više od 45 milijardi dolara.
Bez podrške SAD, nacija predsjednika Volodimira Zelenskog bila bi ruski tost za doručak. Ruski predsjednik Vladimir Putin odavno bi predvodio paradu pobjede u Kijevu. Kriza koja je započela u februaru s ruskom invazijom podsjetila nas je na najvažniju činjenicu u geopolitici od 1945.: sigurnost Zapada apsolutno zavisi od američkog vodstva.
Predsjednik Bill Clinton rekao je u svom drugom inauguracijskom govoru 1997. godine: “U zoru 21. stoljeća … Amerika stoji sama kao nezamjenjiva nacija svijeta.” Ovo ostaje istina. Bez Washingtona se gotovo ništa veliko ne može učiniti. Zasigurno, bilo je katastrofa – Vijetnamski rat i invazija na Irak 2003. su primjeri toga. Ali historijski ishod američkog globalnog aktivizma bio je dobroćudan za gotovo sve osim za neprijatelje slobode.
Američki saveznici bili su glupi, čak i nepromišljeni, uzimajući ovaj mač i štit zdravo za gotovo. Midtermsi možda su bili manje katastrofalni za demokrate predsjednika Joea Bidena nego što se strahovalo, ali pokazuju koliko je međunarodno vodstvo nezamjenjive nacije postalo nesigurno. Mnogi republikanci prijete smanjenjem podrške Ukrajini i mogli bi se pokazati sposobnima to učiniti, čak i bez kontrole Bijele kuće. Svijet i pristalice vrijednosti liberalne demokratije imaju razloga da se pribojavaju ponovne vladavine Trumpa i njegovih istomišljenika sa geslom „America First“ koji podrazumijeva zatvaranje SAD u sebe, što bi za demokratski svijet bilo pogubno.
Do sada je Bidenova administracija upravljala svojom ulogom u ratu uz uzornu kombinaciju odlučnosti i suzdržanosti. Pružila je podršku Zelenskijevim ratnim naporima, ali se suzdržala od mjera kao što je provođenje zone zabrane leta. Prepoznaje – kao što neki ratoborni glasovi u Washingtonu, Londonu i Kijevu odbijaju priznati – prijetnju eskalacije.
Čini se da su Bijela kuća i Pentagon zaključili, vjerojatno s pravom, da nijedna strana na bojnom polju nije sposobna postići apsolutnu vojnu pobjedu. Pucnjava će prestati, vjerojatno za mnogo mjeseci, a možda i godina, tek kada i Ukrajina i Rusija priznaju nužnost razgovora, možda nakon promjene vodstva u Kremlju.
SAD mora održavati barem privatne dijaloge s Rusijom i Kinom, manje zato što oni obećavaju dobre ciljeve, nego zato što mogu pomoći u sprječavanju vrlo loših. Amerika ne može realno težiti promjeni odvratne prirode režima u Moskvi i Pekingu; to mogu samo Rusi i Kinezi. Čini se da je Henry Kissinger u pravu što je desetljećima tvrdio da se Kina i Rusija moraju tretirati kao stvarnosti – ne lijepe stvarnosti, već neizbježne.
U eseju iz septembra 2021. vanjskopolitički analitičar Robert Kagan primijetio je da sama budućnost SAD-a sada visi o koncu, usred prijetnje drugog predsjedništva pod nekim ko dijeli Trumpovu nacionalističku viziju — što uključuje guvernera Floride Rona DeSantisa, koji će, moguće je, biti najjači konkurent bivšem predsjedniku.
Lekcija za Evropljane
Evropljani ne mogu računati da će podrška SAD-a ostati konstanta. Evropljani moraju dobro i hitno razmisliti kako najbolje mogu upravljati svojim odnosima kada toliko mnogo Amerikanaca dovodi u pitanje vrijednost Sjevernoatlantskog saveza, odbrane Ukrajine, trošenja milijardi u odbranu saveznika koji čine relativno malo da se sami obrane.
Prema procjenama Svjetske banke, američki BDP samo je četvrtinu veći od BDP-a zemalja EU zajedno. Ipak, obaveze potonjih prema Ukrajini dosad su iznosile manje od polovine američkog doprinosa. A velik dio obećanog evropskog novca i opreme stiže do Zelenskog i njegovih ljudi tek nakon dugih odgoda.
Ujedinjeno Kraljevstvo je osiguralo vojnu, humanitarnu i ekonomsku podršku u vrijednosti od 4 milijarde dolara — otprilike isti postotak BDP-a kao i Amerikanci (0,24%). Ipak, apsolutna količina isporučenog britanskog vojnog materijala skromna je u usporedbi s tim.
Isto je bilo i u Korejskom ratu 1950-53; kroz sva ta hladnoratovska desetljeća suočavanja s Varšavskim paktom u Njemačkoj; i u slamanju iračke invazije na Kuvajt 1991., SAD je osigurao ogromnu većinu snaga i visokotehnološkog oružja. Iako su u to doba saveznici, uključujući Njemačku i Britaniju, još uvijek posjedovali vjerodostojnu vojsku, niko nije sumnjao da su druge zemlje NATO-a napredovale zahvaljujući američkoj moći.
Današnji republikanci ponekad govore kao da je održavanje mira za Ameriku bilo beskorisno i nezahvalno. Historičari i politički analitičari s pravom se ne slažu. Čak i tokom Drugog svjetskog rata, kada je prešla iz faze neutralnosti u fazu ratobornosti, Amerika je ubirala pozamašnu zaradu od prodaje oružja Francuskoj i Velikoj Britaniji. SAD je iskoristio Lend-Lease program 1941.-45. tako da je izašao iz Drugog svjetskog rata kao jedina strana koja je postala bogatija. Kroz Hladni rat koji je uslijedio, vodstvo SAD-a nad Zapadom omogućilo je Washingtonu da iskoristi svoj golemi utjecaj za ekonomsku i političku dominaciju. Vlastiti interes, iako često prosvijetljen, uvijek je bio na djelu.
Republikanci odbijaju podržati demokratske prijedloge o slanju milijardi dolara u zaplijenjenoj ruskoj imovini za jačanje Ukrajine, što bi osiguralo malu kompenzaciju za procijenjenih 500 milijardi dolara razaranja koje su Putinove snage nanijele zemlji.
Opasnost koju ne treba podcijeniti
Evropljani koji pamte historiju ne mogu ne vidjeti odjeke republikanskog izolacionističkog osjećaja 1939-41. Bio je potreban svaki djelić ovlasti predsjednika Franklina D. Roosevelta – neusporedivo većih od Bidenovih – da zaobiđe protivljenje Kongresa i pruži pomoć Britaniji.
Nedavna anketa Pew Research Centera pokazuje da je postotak Amerikanaca koji su “ekstremno” ili “jako” zabrinuti zbog mogućeg ukrajinskog poraza pao s 55% u maju na 38% u septembru. Među republikancima i biračima naklonjenim republikancima, 32% kaže da SAD daje preveliku podršku Kijevu, naspram samo 9% u martu.
Trideset liberalnih demokrata Zastupničkog doma koji su prošli mjesec pozvali Bidena da započne pregovore s Rusijom i ponudi neki oblik ublažavanja sankcija kao poticaj, bili su pod pritiskom da povuku svoje mišljenje. No, takvo je raspoloženje prisutno i na lijevoj i na desnoj strani i sve više jača. Mnogi Amerikanci koji ne poznaju ili ne mare puno za Ukrajinu primjećuju koliko zapadni Evropljani relativno malo rade i troše da podrže tu svrhu.
Neki analitičari tvrde da nova vrsta federalizma slabi američku moć i autoritet u inostranstvu, budući da pojedine države sve više provode politiku suprotnu politici nacionalne vlade. Jenna Bednar i Mariano-Florentino Cuellar prošli su mjesec napisali u časopisu Foreign Affairs da druge nacije sada moraju gledati na SAD kao na “golemi entitet s pretpostavljenim nacionalnim interesima, ali i kao arhipelag moćnih, konkurentskih jurisdikcija”.
Neamerikanci mogu malo utjecati na politiku SAD-a. Ali svaka evropska nacija s instinktom za samoodržanje trebala bi priznati imperativ ponovnog naoružavanja, kako bi se vidjelo da posjeduje volju učiniti mnogo više za odbranu.
Štaviše, pokušaji Francuske i Njemačke da se sprijatelje s Kinom ne donose Evropi prijatelje u Washingtonu. Vjerojatno, najbolja nada za održavanje podrške SAD-a u eri kojom dominiraju republikanci je da se EU vidi kako stvara zajednički front sa SAD-om protiv Kine. Ali toga danas upadljivo nema: njemački kancelar Olaf Scholz samo je simbolično kleknuo u Pekingu pred predsjednikom Xi Jinpingom.
Neki Evropljani tvrde da bijedni vojni učinak Rusije protiv Ukrajine pokazuje da ona predstavlja zanemarivu prijetnju Zapadu. Ovo izgleda brzopleto optimistično. Nasilni ruski avanturizam vjerojatno neće završiti ni s Putinom ni s Ukrajinom; samo će postati još više prijeteći zbog temeljne slabosti bolesne države.
Evropljani bi morali pokazati neprijateljima, posebno Kremlju, da su manje oslabljeni nego što Putin misli da jesu. Jednako važno i hitno, moraju pokazati Amerikancima da je Trump bio u krivu – da su Evropljani voljni prihvatiti pravičan udio u obrambenom teretu NATO alijanse.
Ipak, to se ne događa. Nakon naleta retorike iz prijestolnica EU neposredno nakon ruske invazije, uslijedilo je patetično malo akcije. Tokom 44-dnevnog mandata, britanska premijerke Liz Truss predložila je povećanje potrošnje za obranu na 3% BDP-a do 2030. Međutim, malo je znakova da će njen nasljednik, Rishi Sunak, učiniti nešto slično, suočen s ekonomskom krizom.
Učinak Njemačke je lošiji: nakon što je ranije ove godine najavila program ponovnog naoružavanja vrijedan 100 milijardi dolara, napredak u njegovoj provedbi zastao je zbog otpora stanovništva vojnoj potrošnji. Materijalna podrška Francuske Ukrajini bila je gotovo nevidljiva. Druge zapadnoeuropske nacije, uzdrmane zbog velikog rasta troškova energije, odugovlače s ispunjavanjem ranijih obećanja u pogledu potrošnje na obranu.
Dom za penzionere
Zbigniew Brzezinski, američki savjetnik za nacionalnu sigurnost pod predsjednikom Jimmyjem Carterom, s prezirom je napisao 2012. da se EU: “Ponaša se kao da je njen glavni politički cilj postati najudobniji dom za penzioneri na svijetu.” Danas je manje evropske naivnosti nego što je to bilo vidljivo prije deset godina kada je riječ o prijateljskom suživotu s Rusima. Ali duboko ukorijenjeni kontinentalni antimilitarizam i dalje postoji, čak i dok Ukrajina krvari.
Američka velikodušnost, masivne isporuke Kijevu, dale su prostora za disanje. Ali odgovorno kreiranje evropske politike trebalo bi se temeljiti na priznavanju čvršćeg republikanskog stiska moći; zbog svijesti da bi 2025. sasvim druga vrsta predsjednika mogla zauzeti Bijelu kuću. Za malo više od dvije godine, ako ne i prije, naš bi kontinent mogao biti primoran braniti se od ruske agresije uz znatno manju pomoć SAD-a.
Postoji još jedna tačka. Prije ili kasnije, možda nakon pada Vladimira Putina, trebat će doći do razgovora s Rusijom o prestanku pucnjave u Ukrajini. Nije vjerodostojno da bi ovo trebali biti samo bilateralni pregovori između Moskve i Kijeva ili da bi EU i Britanija trebale preuzeti diplomatski napor. Samo SAD može pregovarati s Rusijom uz podršku moći da provede sigurnosne garancije za Ukrajinu.
To je u suprotnosti s trenutnim stavom Zapada: da Zelenski mora odlučiti o parametrima i trajanju rata svoje nacije. Sve veći broj pametnih ljudi tvrdi da ovo stajalište više nije vjerodostojno. Prije ili kasnije, SAD, kao ukrajinski mentor, opskrbljivač oružjem i divovski zaštitnik, mora razgovarati s Moskvom. Kao što Haass piše: “Na kraju dana, Sjedinjene Države ne mogu podugovarati svoju vanjsku politiku Ukrajini ili bilo kome drugome. Mi to nikada ne radimo.”
Sve gore navedeno uvelike objašnjava zašto bi Evropljani, i mnogi drugi ljudi diljem svijeta, trebali zahvaljivati SAD-u mnogo češće i javnije nego što to čine. Bez obzira na neuspjehe upravljanja Washingtona, stotine miliona diljem svijeta žude da žive kao Amerikanci, a gotovo nitko ne osjeća zavist prema ruskom ili kineskom narodu.
Bilo bi naivno tvrditi da će zahvalnost biti dovoljna da spriječi republikance da Evropi i svijetu okrenu leđa. Za Evropljane, i doista za prijatelje slobode diljem svijeta, SAD ostaju jedina supersila koju imamo. Čak i dopuštajući brojne katastrofe od 1945., svima nam je prilično dobro služila. Evropa će se morati više truditi i pokazivati više principijelnosti i energije u odbrani liberalno-demokratskih vrijednosti ako želimo održati privilegiju da i daljemo imamo sklonište ispod američke moći.
