Autor: Mustafa Akyol
Od svojih kasnih 20-ih definirao sam se, politički govoreći, kao klasični liberal. To je značilo da vjerujem u ljudska prava i slobode kao kamen temeljac ljudskog društva i svake legitimne političke vlasti. Također sam vjerovao da će se ova liberalna vizija, ako se dobro objasni, svidjeti većini ljudi osim ako nisu fanatici divljih očiju ili nemilosrdni autokrati. Zašto se ljudima, pomislio sam, ne sviđa politički poredak u kojem svako može uživati u slobodi govora, slobodi vjeroispovijesti i u biti slobodi da živi kako god želi?
Čak sam mislio da je ta liberalna utopija nešto prema čemu je čovječanstvo usmjereno. Nikada nisam bio “hegelijanac”, u smislu vjerovanja da historija ima unaprijed određen tok i neizbježno odredište. A znao sam i da je najava liberalnog “kraja historije” malo previše romantična. Ipak, mislio sam da će modernizacija, obrazovanje i racionalizirajuće sile tržišta okrenuti društva prema liberalizmu.
Danas sam, valjda, mudriji. Drugim riječima, manje sam optimističan. Umjesto da liberalizam vidim kao normu kojoj se većina ljudi može pridržavati, sve ga više vidim kao iznimku od koje je većina ljudi udaljena. Čini se da je ljudska stvarnost sklonija neliberalnim vrijednostima kao što su sukob, dominacija, osveta, pa čak i ono što Nijemci nazivaju “schadenfreude” ili zadovoljstvo koje proizlazi iz nesreće drugih.
Tu sam ljudsku stvarnost prvi put vidio u Turskoj, zemlji kojoj sam se do prije nekoliko godina jako nadao. Veći dio prošlog desetljeća pristajao sam na naivnu dihotomiju o turskoj ljudskoj stvarnosti. Mislio sam da postoji autoritarni politički sistem temeljen na neliberalnoj ideologiji, ali potlačene mase koje su se žalile na ovaj sistem željele su više slobode za sve. Jednom kada autoritarni politički sistem bude pokoren, mislio sam da će njegove žrtve uspostaviti liberalniji poredak.
Dobro, žrtve jesu pokorile stari autoritarni sistem, ali im je trebalo samo malo vremena da počnu uspostavljati vlastiti autoritarni sistem. Liberalni jezik koji su usvojili kada su bili potlačeni od strane vlasti brzo se pretvorio u jezik moći. Što je još gore, umjesto da poslušaju sve one koji su ih kritizirali, uključujući i mene, ti bivši “izdajnici” počeli su nas osuđivati kao nove “izdajice”.
Sve me to navelo na pomisao da s mojom zemljom nešto nije u redu. Ali što sam više pratio svjetske prilike, vidio sam da je to problem koji prožima sve narode, kontinente i civilizacije. Riječ je o problemu, drugim riječima, o ljudskoj stvarnosti.
Zato su političari koji propovijedaju mržnju, aroganciju i isključivost sve popularniji diljem svijeta, od Indije do Amerike, od Francuske do Nizozemske. “Narod”, ili barem neki od njega, vole demagoge koji im potpiruju svoj ego i demoniziraju druge. Ljudi iskreno pljeskaju kada čuju lidera kako govori da sirijske izbjeglice mogu ići k vragu i da njegovu zemlju neće biti briga.
Ne tvrdim da su ljudi po prirodi zli. To bi bila druga krajnost pretpostavke da su dobri po prirodi. Ali gorka je činjenica da ljudi mogu lako opravdati nepravdu i okrutnost kada se osjećaju nesigurno. Nismo potpuno opaka vrsta, ali nismo ni pretjerano divljenja vrijedna.
Svaki održivi budući liberalizam mora više nego prije računati s mračnom stranom ljudske prirode. Ovo bi trebalo započeti postavljanjem vrlo jednostavnog pitanja: Kako možemo zaštititi čovječanstvo od njegove vlastite ugrađene okrutnosti?
