Piše: Danijal Hadžović
Veliku buru u javnosti privukla je tribina „Zločin ateizma“ koji je prije nekoliko dana u Vogošći održao islamski propovjednik selefijske provinencije Dževad Gološ. Pitanje je da li toliko prašine bilo podignuto da se prethodno nije oglasila Naša stranka, protestujući što se skup održava u Javnoj ustanovi Kulturno sporstskog centra Vogošća (JUKSC) koju finansiraju svi poreski obveznici.
Ateizam kao zločin
Sam naziv skupa jasno je implicirao da je ateizam sam po sebi zločin. Nakon skupa Gološ i Timur Vilić, predsjednik Foruma mladih Naše stranke, suočili su se kod Senada Hadžifejzovića u Centralnom dnevniku. Bio je to sukob, u pravom smislu te riječi, dvije civilizacije. S jedne strane Vilić je, krajnje kulturno i elokvetno zastupao vrijednosti otvorenog i slobodnog društva te tolerancije prema svim grupama, ističući čak da on ni Gološu ni osobama poput njega ne bi uskraćivao slobodu da javno iznose svoje radikalne stavove, ali da smatra neprimjerenim da to čine u javnim institucijama koje finansiraju svi građani, uključujući i ateiste koji su na tom skupu bili otvoreno targetirani.
Gološ pak, s druge strane, nije krio opasni, radikalni i neslobodarski karakter svojih pogleda. Krajnje iskreno, direktno i neuvijeno Gološ je ponavljao da je ateizam „zlo“, „zločin“, članove Naše stranke nazivao je „šejtanima“, a kada je trebao argumentovati po čemu je to konkretno ateizam zlo i zločin, pozivao se malo na ajete i hadise (jer je njemu valjda podrazumijevajuće da njegovo vjerovanje, onako kako ga on doživljava, treba da obavezuje i sve druge ljude na svijetu), a malo je, bez ikakvog logičkog utemelja „zločinu ateizma“, u maniru internet trola koji se obrazovao na Facebook memovima, pripisao sve što mu je u datom momentu uspjelo pasti na pamet: od komunističkih zločina Staljina i Mao Ce-tunga preko parade ponosa do umjetničkih performansa ispred Narodnog pozorišta u Sarajevu.
No, takav Gološ uspio je u vogošćanskoj sali privući nekoliko stotina ljudi da slušaju o zločinima ateizma.
Među tom masom dominirali su pojedinci dugih brada i kratkih pantalona, većina žena sjedila je odvojeno u odnosu na muškarce na drugom kraju sale, a na skupu su se mogli naći i pojedini populistički političari SDA, uvijek prisutni tamo gdje je moguće iskamčiti koji glas.
I Gološ nije jedini. Mnogobrojni drugi vehabijski propovdjednici, tzv. daije, poput Elvedina Pezića ili Safeta Kuduzovića, svojevrsne su zvijezde čija predavanja širom BiH i Sandžaka posjećuje na stotine ljudi. Broj njihovih pratilaca na društvenim mrežama dostiže stotine hiljada.
S druge strane, pobornici liberalnih i sekularnih ideologija u BiH uglavnom mogu samo sanjati o tolikom broju posjetilaca na nekoj od svojih tribina ili broju pregleda na društvenim mrežama.
Bez brige, to nije zato što nedostaje građana koji slijede progresivne ideje. Broj ljudi u Bosni i Hercegovini koji dijele sekularne poglede na svijet nesumnjivo je u stotinama puta od veći od vjerskih radikala.
Ako prosječnom stanovniku ponudite da s jedne strane bira između društva koje će biti bazirano na međusobnoj toleranciji, slobodama i otvorenosti te društva koje će biti bazirano na vjerskoj isključivosti i netoleranciji prema onima koji odudaraju od tih postulata, nemojte ni sumnjati da će ogromna većina birati ovo prvo, uključujući i ogromnu većinu vjernika. (Doduše, malo gore rezultate biste nesumnjivo dobili ako biste ušli u detalje toga za koga sve tačno ta sloboda trebala biti osigurana, poput primjerice pitanja slobode za pripadnike LGBT zajednice).
No, kako onda objasniti ovakvu posjećenost radikalističkih skupova?
Zabranjeno voće
Ima nešto do toga što je zabranjeno voće uvijek najslađe i što ljude skupovi ovakvo kontroverznih naziva, na kojima se mogu očekivati teške riječi i „velike istine“, sasvim sigurno primamljuju više od konferencije koja bi npr. nosila naziv „položaj žena u radnom zakonodavstvu Bosne i Hercegovine.
Druga je stvar što su u društvu kakvo je bosanskohercegovačko, u kojem su vjera i vjerske zajednice oduvijek dominirali kao jedan od stubova društva, ljudi od najranijih dana naučeni da slušaju šta im pojedinci koji se pozivaju na vjeru imaju za reći, što ne znači da će njihove savjete zaista i primjenjivati u svakodnevnom životu.
Organizatorima svakako nije škodio ni publicitet koji je ovaj događaj dobio u medijima danima prije nego što je održan.
Ipak, sam sastav posjetilaca ovog skupa pokazuje da je jedna specifična društvena grupa dominirala na njemu, tj. grupa pristalica koji bi se svakako našli na toj tribini. A tu dolazimo i do možda ključnog razloga zbog čega su radikalne grupe organizovane na način na koji je to primjerice selefijski pokret, nekim ljudima uopšte i privlačne, i pored svojih loših ideja.
Oni su organizovani poput jedne sveobuhvatne zajednice. Kada se priključite nekoj od takvih grupa, vi možete biti sigurni da ćete postati dio mreže u kojoj ćete se osjećati sigurno i koja će biti tu za vas. Svako večer u vašem džematu sretat ćete iste ljude s kojima ćete se zbližiti i uspostaviti kontinuiran odnos. Uupoznavat će vas i s ostalim članovima šire zajednice, razmjenjivat ćete literaturu, zajedno slušati predavanja daija koje slijedite, sastajti se po sijelima.,,, Ako ste neoženjeni, zajednica će se pobrinuti da vam se nađe neka neudata hanuma. Ako ste nezaposleni, braća će vidjeti ima li ko od njih kakav posao za vas. Baši moralni i intelektualni autoriteti, koji imaju interes širiti svoju ideju i privući što veći broj sljedbenika, uglavnom će vam biti dostupni i razgovarati će s vama, upućivati vas, pomagati. Drugim riječima, pripadat će te zajednici koja vas neće ostaviti na cjedilu. Imat ćete utjehu i podršku. Pri svemu tome će vas nadahnjivati iznimna vjera u to da ste privilegovani spoznajom Božje istine i pravim načinom praktivikovanja Božje volje na zemlji, a ima li jače motivacije od toga.
S te strane, uopće ne treba da čuti što mnoge ljude, posebno izgubljene mlade ljude, takve grupe lako privuku.
Taj osjećaj zajednice i brige je upravo ono što nedostaje sljedbenicima sekularnih pokreta i ideologija.
Naravno, vi ćete kao pojedinac imati priliku učlaniti se u neku od građanskih političkih stranaka, desetina nevladinih organizacija, grupa na društvenim mrežama….
No, to je jedna ogromna društvena kakofonija od stotina različitih, često suprotstavljenih grupa bez ikakvog hijerarhijskog odnosa i na kraju bez nekog višeg, jasno definisanog cilja kojem biste znali da težite (oni, s druge strane, teže odlasku u raj i ispunjavanju Božje volje na zemlji, može li šta veće od toga biti).
Izgradnja zajednice
Ako se učlanite u neku od građanskih političkih stranaka, a osoba ste bez nekog većeg utjecaja i moći, najbolje čemu se možete nadati je da će vas s vremena na vrijeme pozvati na neki od stranačkih sastanaka. Mnogo više vremena će trebati da vas tu neku zaista počne i slušati i pruži vam priliku.
Ako se aktivirate u nekoj nevladinoj organizaciji, vi ćete biti tek u jednoj od stotina sličnih organizacija i sarađivat ćete s malim brojem ljudi često ograničenog utjecaja.
Prije mnogo godina, iz čiste znatiželje, otišao sam na predavanje jednog od tih daija. Nijeim bilo teško primijetiti da nisam jedan od njih. Ali zapanjilo me je koliko su ljudi koji su bili tu imali želju da to postanem, prilazeći mi, pokušavajući me ubijediti u svoju istinu, preporučujući mi ovu ili onu literaturu ili me pozivajući poslušam predavanje nekog njihovog vjerskog uzora.
S druge strane, predavao sam na desetinama, a učestvovao na stotinama skupova, što domaćih, što međunarodnih, na kojima se raspredalo o različitim društvenim i političkim izazovima iz liberalnih i građanskih perspektiva. Upoznat ćete tu mnoge ljude, ali vaši kontakti s njima uglavnom će biti jednokratni. Možda ćete, ako budete imali kakav zajednički poslovni ili intelektualni interes, u budućnosti razmijeniti par mailova, sjesti nekoliko puta na kafu, ali uglavnom će ostat na tome. Predavači, intelektualci, aktivisti, novinari, pisci, biznismeni…, koje ćete slušati u većini slučajeva će uljudno prezentirati svoje poglede, uzeti honorar i poslije predavanja se pokupiti i nastaviti sa svojim životnim rutinama , bez pretjerane želje da sa „sljedbenicima“ održe neki dublji kontakt (kao što sam i ja uglavnom radio, jer ko će se tim još baviti).
Ljudi aktivno angažirani u pokretima liberalnih i sekularnih provenijencija međusobno uglavnom održavaju labave odnose. Najčešće nema govora o nekom dubljem emotivnom povezivanju, kamoli izgradnji organizovane mreže od desetina ili stotina istomišljenika koji bi redovno prakticirali zajedničke aktivnosti, druženja ili posvećivali pažnju „regrutovanju“ novih članova.
I to je zapravo ključna lekcija gdje bi liberali i pripadnici drugih sekularističkih ideja imali štošta naučiti od radikalnih pokreta.
Trebali bi, u međusobnim odnosima, organizaciji i širenju poruke malo više pažnje posvećivati dobrobiti zajednice, malo manje gledati svoj lični interes. Osobama, posebno mladim, koje bi željele biti dio njihove ekipe, morali bi davati daleko veći prostor i osjećaj da pripadaju nečemu zaista značajnom i korisnom, gdje su prihvaćeni i gdje se njihov glas zaista čuje. Oni koju rukovode takvim organizacijama i pokretima trebali bi sa svojim pristalicama daleko više razgovarati, umjesto očekivati samo da ih se sluša. Umjesto zatvaranja u male grupe istomišljenika, morali bi postati inkluzivniji i širiti svoju ideju prema svima, pogotovo prema onima koji se uopšte ne slažu s njima. Svi zajedno trebali bi početi bili daleko uvezaniji, složniji i više podžravati jedni druge, prepoznajući da je zajednički cilj vrijedan i zajedničkog rada. Sadašnji koncept mnoštva individualaca sa površnim međusobnim odnosima i labavim saradnjima trebalo bi transformisati u izgradnju istinskih zajednica sa redovnim aktivnostima, čiji članovi brinu jedni o drugima i grade snažnu mrežu sposobnu da traje desetljećima i ne zavisi od jednog ili nekoliko pojedinaca.
Ljudi liberalnih shvatanja na neki način plaćaju cijenu vlastitog individualizma, odnosno njihova težnja da „gledaju svoja posla“ i „žive i puste druge da žive“, što je generalno pohvalno, istovremeno sprječava te ljude da stvore istinske zajednice istomišljenika i to je upravo lekcija koju bi od vehabija mogli naučiti.
Dobra i plemenita ideja neće vrijediti puno u praksi dok god ljudi koji budu htjeli pripadati njenom klubu ne budu osjećali da im to donosi i konkretan boljitak u životu i društvu.
