Piše: Scott Drylie (FEE)
U 1985. britanski rock sastav Dire Straits objavio je pjesmu “Money for Nothing”. To je neporeciv rock klasik. Također je izvrsna ulazna tačka za – prije svega – prosuđivanje moralnosti kapitalizma. Vrijedno je poslušati ovu pjesmu kao predavanje u učionici.
Stihovi prenose perspektivu radnika. Kad vidi video rock muzičara na MTV-u, izrazi zavist. On se napreže u nošenje aparata bijele tehnike dok muzičari uživaju u velikom bogatstvu i obožavanju uz malo muke:
Mi moramo ugrađivati mikrovalne
Dostavljati kuhinje po mjeri
Mi moramo micati te frižidere
Moramo prebacivati te TV-e u boji
Sad, nije to posao, to se tako radi
Sviraš gitaru na MTV-u
Nije to posao, tako se to radi
Novac ni za šta, a trebe za džaba
Kako pjesma odmiče, zavist ustupa mjesto ljutnji. Ima nepravde — čak i apsurda — u tome kako se bogatstvo raspoređuje! Pošten rad treba više cijeniti!
Ovo su protestne pjesme protiv kapitalizma. Uprkos tome, pokazalo se da “Novac za ništa” nije takva stvar.
Poznata premisa
Radnikov gnjev temelji se na važnoj premisi, a pjesma nam pomaže da razmislimo o zaslugama ove premise. Ekonomisti imaju naziv za to: radna teorija vrijednosti.
Najjednostavnije rečeno, radnički napor i vrijeme su, prema ovom gledištu, ono što daje vrijednost proizvodu ili usluzi. Više svakog znači veću vrijednost. Radnik u pjesmi prirodno želi da njegov naporan rad bude dostojanstveno i primjereno nagrađen.
Ima nešto uvjerljivo u ovoj logici. U utrobi nam govori da učitelji, radnici na prvoj liniji i vojska – oni koji daju krv, znoj i suze za posao – zaslužuju više. To stvara instinktivnu sumnju u izvršne direktore, sportiste i zvijezde koje se nasumičnim radnim danom izležavaju na svojim jahtama.
U novije vrijeme trud i vrijeme su uočljivije kalkulirani u moralnom diskursu. Glavne glumice – koje rade iste sate mršteći čelo – zaslužile bi istu platu kao i njihove muške kolege. Isto tako, američka ženska nogometna reprezentacija, koja provodi iste sate šutirajući isti kuglasti predmet kao i muškarci, zaslužila bi jednaku platu. (I… udarna vijest… dobili su je!)
Ipak, glavni tekstopisac, Mark Knopfler, nije imao razumijevanja za osjećaj nepravde svog protagoniste. Samo je prepisao živopisni razgovor koji je načuo. I, nakon detaljnijeg promatranja, pjesma otkriva tri izvrsna razloga za odbacivanje ljutnje njegovog protagoniste i radne teorije vrijednosti.
Tržište otkriva i pruža
Prvi razlog može se izvući iz Stingovog malog, ali ikoničnog lirskog priloga, “Želim svoj MTV.” Video pojašnjava da taj jedini osjećaj zahvalnosti dolazi od drugog radnika. Za njega vrijednost ne proizlazi iz muke i vremena. Proizlazi možda iz… stručnosti, kvalitete, domišljatosti i velike doze je ne sais quoi.
Na muzičkoj sceni od 70-ih, Knopfler i Sting vjerojatno su duboko u sebi znali da vrijednost ne počinje i ne završava s mukom i vremenom. Vrijednost vijuga svojim putem poput pachinko loptice kroz bezbroj izvrsnih ljudskih kvaliteta kako bi našla svoj kraj.
Znaju to i ekonomisti. Disciplina je napustila teoriju sterilnog rada tokom marginalne revolucije u 19. stoljeću. Uvažavajući nesagledivu raznolikost ljudskih preferencija i ljudskih kvaliteta, vrijednost bi se bolje mogla shvatiti kao jednostavno subjektivna. Kupac će cijeniti ono što će kupac cijeniti.
Subjektivna teorija vrijednosti otvara nam oči za pridjeve svuda oko nas, nudeći vjerodostojno objašnjenje za nejednake ishode. Zbog potrošačkih sklonosti, stručni radnik je sklon zaraditi više od nemarnog, inovativni poduzetnik više od nemarnog. Slično tome, etablirani i omiljeni glumac ima tendenciju zarađivati više od neprovjerene i nepoznate glumice. (S druge strane, iskusne ženske zvijezde dobro prolaze.)
I, da, dok je muška nogometna reprezentacija SAD-a često osrednja, a ženska redovno vrhunska, muškarci igraju za stravstvenu stranu publiku, a žene – uprkos podršci kod kuće – igraju za daleko manju međunarodnu publiku. Que sera, sera.
To su razumljivi ishodi. Što je još važnije, oni su i moralni. Adam Smith pomogao je društvu da uvidi ovu neintuitivnu vrstu morala, ali ona je ponovno u velikoj mjeri odsutna iz naših akademskih i duhovnih učenja.
To je moral koji se javlja u sinkronim sistemima. Ispostavilo se da se velike stvari događaju kada cijene mogu rasti i padati kao odgovor na ono što kupci cijene, trebaju, žele i čemu se nadaju. Naizgled magično, nesmetano tržište privlači dobavljače takvih stvari! Nevidljiva ruka tržišta predvidljivo daje ovu novu vrstu milostinje.
Alternativa nije ni približno tako blagotvorna. Ako dopustimo vladi da upravlja cijenama, subvencijama, povlasticama ili carinama, pljevu ćemo ponovno pretvoriti u žito. Dobili smo komšijin marljivi, ali neukusni garažni bend na turneji umjesto U2, britansko vino umjesto francuskog, i Ford Edsel Way umjesto Toyota Waya.
Tržište obogaćuje
Tržište ne pruža samo stvari, ono ih poboljšava. Ovaj drugi razlog za podršku prirodnim tržištima očit je u onome što radnik isporučuje. Razmotrite mikrovalne pećnice i televizore u boji.
Vjerovali ili ne, tada je to bio luksuz. Samo četvrtina Amerikanaca imala je mikrovalne peći 1985. godine, i to s dobrim razlogom. U današnjim dolarima, mikrovalna pećnica koštala je 1600 dolara. Što se tiče televizora u boji, većina američkih kućanstava (i 60 posto Britanaca) imala bi jedan – ali vjerojatno samo jedan. A trošak? Mali televizor koštao bi 1800 dolara u današnjim dolarima; slabo projektirano veliko platno, nevjerojatnih 3600 dolara!
Današnja sveprisutnost, jeftinoća i vrhunska kvaliteta ovih tehnologija nisu slučajnost. Ljudi imaju sklonost ka boljoj kvaliteti života. Dok je kvaliteta života krajnje tajanstvena i idiosinkratična stvar za svakoga od nas, rast i pad cijena proizvođačima otkrivaju te unutrašnje kalkulacije duše. Cijene privlače: poboljšajte ovu sjajnu stvar; riješite se tog užasa! Snovi i noćne more uveliko su zapisani u tržišnim cijenama.
U pjesmi je radnik doslovno opterećen pružanjem luksuza u kojem uživaju muzičari. Ali radnikov vlastiti luksuz već je na putu putem tuđeg poduzetničkog duha. Radnikove želje iziskuju poboljšanja poput odsijecanja Atene od Zeusove glave. S vremenom će ovaj će skromni radnik uživati u većem bogatstvu nego što je čak i Rockefeller mogao zamisliti.
Tržište poboljšava karakter
Najkontroverzniji dio pjesme – koji je doveo do njene konačne zabrane u Kanadi tri desetljeća kasnije – dovodi nas do konačnog razloga za odbacivanje radne teorije vrijednosti. Radnik postaje pakostan, upuštajući se u homofobno, mizogino i rasističko brbljanje prema muzičarima:
Vidi malog homića s naušnicom i šminkom
Aha, druže, to je baš njegova kosa
Taj mali homić ima svoj vlastiti avion
Taj mali homić, on je milioner
Trebao sam naučiti svirati gitaru
Trebao sam naučiti svirati te bubnjeve
Gle onu mamu, zabila su u snimatelja
Čovječe, mogli bismo i mi malo dobiti
A on je tamo, što je to? Havajski zvukovi?
Udara po bongu kao čimpanza
Nije to posao, to se tako radi
Dobiješ pare ni za šta i trebe besplatno
Ova pakost slučajno je obilježje radne teorije vrijednosti. Držati se truda i vremena kao moralnog vodiča znači odbaciti vrijednost različitosti – one koja će neizbježno ponekad pridonijeti lakoćom i kratkoćom. Radna teorija vrijednosti je monolitna vrijednosna shema, koja se budi kad se nagrađuje drugost.
Tržište temeljeno na subjektivnom vrednovanju potiče nevjerojatno različite značajke. Montesquieu je vidio jednu u onome što je nazvao “doux commerce”. Ljudi bi ublažili svoje strasti, predrasude i entuzijazam kako ne bi bili isključeni iz mogućnosti razmjene s drugima. Ljudi bi prihvatili različitost – isprva možda pragmatično, ali potom kao funkciju novog moralnog senzibiliteta.
Danas su dokazi uvjerljivi. Svjedoci smo da su zemlje sa slobodnijim tržištima sklonije povjerenju, kooperativnije, prihvatljivije i demokratskije. One također više cijene žene – čak i ako njihovi stanovnici sporije pokazuju interes za žene koje izvrsno šutiraju loptu za zabavu.
Izbor s kojim se suočavamo
“Novac za ništa” san je svake generacije. Za društvo u cjelini postoje dva načina da ga se dobije. Prvi način je krađa na nacionalnom nivou. To znači izvlačenje dobara i usluga iz susjednih zemalja putem ratovanja (tj. pljačke i porobljavanja). Drugi način je niz vlasničkih prava koji pomažu razmjenu vrijednosti i koji dopuštaju razvoj inovacija.
Za 99,9 posto ljudskog postojanja odabrali smo ekstrakciju. Nedavno su ispravni liberalni stavovi prema trgovini i raznolikosti osvojili dovoljno naklonosti da informiraju naše institucije.
Iako smo i dalje zabrinuti zbog slobodnog kretanja tržišta, mislim da se svi možemo složiti da je razmjena bolja od starog načina da se dobije “novac ni za što, a trebe za džaba”.
Scott Drylie docent je ekonomije, analize troškova i upravljanja nabavom na Tehnološkom institutu zračnih snaga u Daytonu, Ohio.
