Turska ima druge po veličini oružane snage u NATO-u. Igra ključnu ulogu u turbulentnom susjedstvu, posebno u ratom spaljenoj Siriji. Ima sve veći utjecaj na zapadnom Balkanu, u istočnom Mediteranu i odnedavno u Africi. Iznad svega, važna je u Crnom moru i u ratu Rusije u Ukrajini; prošle godine pomogla je u postizanju dogovora da se više ukrajinskog žita otpremi u gladni svijet.
Stoga bi stranci trebali obratiti pažnju na predsjedničke i parlamentarne izbore u Turskoj, za koje je Recep Tayyip Erdogan ove sedmice sugerirao da će se održati 14. maja. Tim više što je pod sve nestabilnijim predsjednikom zemlja na rubu katastrofe. Ponašanje Erdogana kako se približavaju izbori moglo bi gurnuti ono što je danas duboko manjkava demokratija preko ruba u pravu diktaturu.
Kada je prvi put postao premijer u martu 2003., Erdogan je mnogo obećao Turskoj. Sekularisti su se bojali da on ima pretjerano islamistički program, ali on i njegova stranka Pravde i razvoja (ak) nisu daleko stigli u tome. U svojim prvim godinama vlad Erdogana dala je novu ekonomsku i političku stabilnost zemlji u kojoj desetljećima nije bilo ni jednog ni drugog. Očistio je generale koji su se prečesto miješali u politiku i organizirali državne udare. Uveo je reforme kako bi potaknuo ekonomiju. Čak je i Kurdima, najvećoj etničkoj manjini u Turskoj, koji su dugo bili meta progona od strane vojske, dao veća prava. Godine 2005. zasluženo je dobio nagradu koja je izmakla svim njegovim prethodnicima: službeno otvaranje pregovora o ulasku Turske u Evropsku uniju jednog dana.
Međutim, što je Erdogan duže bio na vlasti, postajao je autokratskiji. Nakon 11 godina premijerskog mandata izabran je za predsjednika i tu dotad slabu funkciju pretvorio u dominantnu. Nakon pokušaja državnog udara 2016., dao je ukloniti desetine hiljada ljudi s posla ili uhapsiti, često zbog pukog šapata o povezanosti s vjerskom grupom koja je okrivljena za zavjeru, kao što je pohađanje jedne od njenih škola tokom djetinjstva.
On je postojano kooptirao institucije i erodirao kontrolu i ravnotežu. Pretvorio je velik dio medija u oruđe državne propagande. Cenzurirao je internet. Bacio je mnoge kritičare, uključujući opozicione vođe, u zatvor. Sklonio je suparnike unutar AK stranke. Potčinio je pravosuđe, koristeći sudove za maltretiranje protivnika.
Približavajući se svom trećem desetljeću na vlasti, sjedi u ogromnoj palati i izdaje naredbe dvorjanima koji su previše uplašeni da mu kažu kada je u krivu. Njegova sve ekscentričnija uvjerenja ubrzo postaju javna politika. Stoga je prethodno nezavisnoj centralnoj banci nametnuo monetarnu teoriju koja je sasvim luda. On smatra da je lijek za inflaciju učiniti novac jeftinijim. To je glavni razlog zašto turska inflacija iznosi 64 posto. Životni standard se smanjuje; sve više građana je ogorčeno.
Glasači, posebno u gradovima, bune se protiv vlasti. Prije tri godine Erdoganova stranka izgubila je izbore za gradonačelnike u tri najveća grada Ankari, Istanbulu i Izmiru. Ankete pokazuju da bi mogao izgubiti mjesto predsjednika za četiri mjeseca, ako se opozicije ujedini iza svog najboljeg kandidata i izbori budu koliko-toliko čisti.
To je veliko ako. Erdogan je odlučan da ionako neravnomjerno polje još više nagne u svoju korist. Gradonačelnik Istanbula, Ekrem Imamoglu, možda najvjerojatniji Erdoganov suparnik, nedavno je osuđen na zatvorsku kaznu i zabranjeno mu je bavljenje politikom, jer je izborne funkcionere koji su poništili njegovu prvu pobjedu na mjestu gradonačelnika nazvao “idiotima”. Vlada traži od ustavnog suda da ugasi Narodnu demokratsku stranku (HDP), najveću kurdsku stranku, čiji mnogi čelnici čame u zatvoru. Sud je zamrznuo bankovne račune HDP-a. Opoziciji će trebati podrška kurdskih birača ako želi smijeniti predsjednika.
Erdogan je jednom usporedio demokratiju s putovanjem tramvajem: kada stignete na odredište, izađete. Pod njim su izbori rijetko bili potpuno pošteni, ali su uglavnom bili slobodni, s velikim brojem birača koji su učestvovali. Brine da ovaj put, uz strah Erdogana od poraza, on ne izađe iz tramvaja i osigurava da izbori ne budu ni pošteni ni slobodni.
Zapadni čelnici moraju progovoriti. Amerika i EU prečesto su se suzdržavali od kritiziranja Erdogana iz straha da će otuđiti ključnog, iako problematičnog saveznika. Niko ne želi da tako važna zemlja kao što je Turska potpuno propadne. Svi su svjesni da bi ogorčeni, izolirani turski predsjednik mogao napraviti velike probleme. Mogao bi potaknuti žešće teritorijalne svađe s Grčkom i s Kiprom. Mogao bi stvoriti dodatnu zbrku i sukobe u Siriji. Mogao bi dopustiti da 5 miliona migranata i izbjeglica u Turskoj isplove prema južnoj Europi, nešto što bi mnogi pokušali da mogu. A mogao bi ići dalje od svog sadašnjeg odbijanja da stane na stranu Ukrajine, uprkos tome što je Turska članica NATO-a, nastavljajući blokirati pristupanje Finske i Švedske NATO-u.
Ipak, Turskoj je također potreban Zapad, ne samo kako bi vratila određenu stabilnost u svoju oštećenu ekonomiju. Iako su njeni pregovori o članstvu možda zapeli, još uvijek se nada nadograđenoj i proširenoj carinskoj uniji s EU-om koja bi potaknula rast. Mora pronaći način da oživi direktna strana ulaganja, koja su se srozala kao odgovor na političku i ekonomsku neizvjesnost. Turska se oslanja na zapadnu tehnologiju kako bi poboljšala svoju nisku produktivnost. I želi zapadno oružje, posebno američke borbene avione. Ne bi bilo u mogućnosti osigurati ništa od toga ako bi Erdogan okrenuo leđa demokratiji i pridružio se klubu diktatora. Sve mu to daje snažan poticaj da ostane u korak sa Zapadom.
Vrijeme je za otvorenost od Bidena
A to bi zapadnim liderima trebalo dati pregovaračku moć. Erdogan je nasilnik koji plašljivost vidi kao razlog da iskoristi svoju prednost, a čvrstinu kao poticaj za popravljanje nesuglasica – kao što je nedavno učinio s mnogim svojim bliskoistočnim susjedima. Zapadni bi čelnici stoga trebali pokazati Erdoganu koliko im je stalo do njegovog ponašanja, govoreći prije izbora, privatno i javno, protiv mogućih zabrana gospodinu Imamogluu i HDP-u. Još nije kasno da se Erdogan povuče s ruba provalije. Ali Zapad ga sada mora početi upozoravati.
