Postalo je uobičajeno opisivanje svijeta kao podijeljenog između obnovljenog zapadnog bloka i autokratskog saveza Kine i Rusije. Ipak, ovakav način razmišljanja ima svoja ograničenja. Za početak, Zapad nije uvijek ujedinjen, kao što pokazuje neuspješno putovanje Emmanuela Macrona u Kinu. I, što je još upečatljivije za veliko geopolitičko nadmetanje 21. veka, najmanje 4 milijarde ljudi, ili više od polovine svetske populacije, živi u preko 100 zemalja koje ne žele da biraju stranu.
Ove „nesvrstane“ zemlje zajedno postaju sve važnije kako se fragmentira globalni poredak. Države poput Indije i Saudijske Arabije sklapaju dogovore preko podjela i žele da imaju više riječi u svjetskim poslovima. Nemojte se zavaravati: ova polovina svijeta je toliko rasprostranjena da nikada neće djelovati kao blok. Ali ako želite da shvatite zašto je cijena nafte porasla na preko 80 dolara, ili kako se prepravljaju lanci snabdevanja, ili izglede za mir u Ukrajini, nesvrstane zemlje su sve veći deo jednačine. Njihov uspon takođe postavlja veliko pitanje: dok se Kina i Zapad bore za utjecaj na ove zemlje, ko će pobediti?
Nesvrstavanje ima upitan rezultat. Počelo je 1950-ih kao savez država u razvoju koje su bile željne da ispolje svoj novostečeni suverenitet usred rastućih tenzija između Amerike i Sovjetskog Saveza. Tokom decenija, pokret je degenerisao u marginalizaciju i antiamerikanizam. U nedostatku kohezije, vojne moći, stalnog članstva u Vijeću sigurnosti UN-a, ekonomskoj snazi ili prisutnosti na granicama tehnologije i finansija, imao je malu moć. Godine 1956. John Foster Dulles, američki državni sekretar, nazvao je nesvrstanost “nemoralnim”. Do kraja hladnog rata, to je bilo irelevantno.
Na prvi pogled, današnjih 100 i više naizgled neutralnih zemalja i dalje se suočavaju sa mnogim istim problemima kao što je to bio pokret nesvrstanih u 20. vijeku. Oni imaju premalo zajedničkog da bi bili kohezivni kao Zapad, ili čak kinesko-ruski savez pogodnosti: ogromne demokratije poput Brazila i Indije imaju malo zajedničkih interesa, a kamoli zajednički plan sa monarhijom bogatom gotovinom poput Katara. Oni se i dalje oslanjaju na Zapad, Kinu i Rusiju za tehnologije, od poluprovodnika do oružja, i fakturišu veliki dio svoje trgovine u novčanicama.
Ipak, pogrešno je potcjenjivati njihovu ulogu iz dva razloga. Prvo, njihov ekonomski utjecaj raste. Uzmite u obzir 25 najvećih nesvrstanih ekonomija, ili „transakcionih 25“ (definiranih kao one koje nisu uvele sankcije Rusiji, ili su rekle da žele biti neutralne u kinesko-američkom nadmetanju). Zajedno čine 45% svjetske populacije, a njihov udio u globalnom BDP-u porastao je sa 11% kada je Berlinski zid pao na 18% danas, više nego EU. Nakon decenija slobodne globalizacije, njihov kombinovani trgovinski obrazac je multipolaran, sa trostranim podjelom između Zapada, Kine i drugih nesvrstanih država.
Drugo, njihov pristup svijetu, oblikovan njihovom željom za nacionalnim razvojem, postao je nemilosrdno pragmatičan. Oni su se pretvorili u najnevjerovatnije branitelje globalizacije: od Meksika do Indonezije, žele slobodno trgovati s obje strane geopolitičke podjele, dok istovremeno iskorištavaju prilike za profit dok se lanci opskrbe restrukturiraju od pretjeranog oslanjanja na Kinu. Pragmatizam također znači da imaju ograničeno povjerenje u institucije poretka nakon 1945. pod vodstvom Amerike, kao što su UN ili MMF, za koje smatraju da su u stanju nereda i propadanja. Zapadni pozivi da se brani liberalni poredak ili ljudska prava često smatraju sebičnima, nedosljednim i licemjernim.
Rezultat je fluidan, transakcijski pristup svijetu, dok se zemlje okreću i posluju u pokušaju da steknu prednost. Nesvrstani često djeluju sami, ali ponekad rade zajedno. OPEC, naftni kartel, je uporniji; ovog mjeseca smanjio je proizvodnju za 4% uprkos žalbama Zapada. Luiz Inácio Lula da Silva, brazilski predsjednik, promoviše “mirovni klub” za okončanje rata u Ukrajini. A Indija želi da iskoristi svoje predsjedavanje G20 ove godine da lobira za globalni jug.
Možete očekivati da će ovi eksperimenti u projektiranju moći biti hit-and-miss—ali da će postati ambiciozniji. Kada je u pitanju tehnologija, Indija želi da izveze svoj “sklad” digitalnih usluga. U odbrani, Turska prodaje više oružja, uključujući dronove, a Indija širi svoju mornaricu. U finansijama, sistem za reinvestiranje biliona petrodolara postaje sve manje fokusiran na Zapad. S obzirom na njihovu ograničenu odgovornost za historijske emisije ugljika i njihovu ranjivost na promjenjive vremenske prilike, nesvrstane zemlje će razumljivo tražiti više glasa o klimatskoj politici.
Iako većina zemalja želi izbjeći prisiljavanje da se pridruže jednom ili drugom geopolitičkom bloku, supersile se ipak takmiče da ih pridobiju. Kina smatra da su nesvrstane zemlje prihvatljive, baš kao što je to činio i Sovjetski Savez. Nudi diktatorima i demokratama infrastrukturu, tehnologiju i oružje uz nekoliko veza. Ipak, vremenom će ranjive nesvrstane zemlje sigurno shvatiti da svijet u kojem je moć ispravna odgovara nasilnicima više od bilo koga drugog. Meka moć autoritarne Kine ima ograničenja. Građani zemalja koje uzimaju kineski novac jedva čekaju u redu da emigriraju u Peking.
Kada je cena prava
Bez obzira na to, Zapad se mora pripremiti da se takmiči za utjecaj. Amerika i njeni saveznici moraju se oduprijeti iskušenju da se služe taktikama koje ih na kraju pretvaraju u svoje autokratske protivnike. Ipak pozivanje na liberalni poredak koji je uspostavljen nakon Drugog svjetskog rata neće biti dovoljan za pobjedu u raspravi. Umjesto toga, Zapad se također mora baviti nesvrstanim zemljama u njihovim vlastitim transakcijskim uvjetima, uz mješavinu mrkve i štapa.
Neke od prednosti Zapada su trajne: pristup tržištu, tehnologija i slobodan protok informacija. Drugi dijelovi njegove ponude mogu se poboljšati, uključujući nuđenje fleksibilnije mreže sigurnosnih odnosa, poput one koju Amerika već ima s Indijom; i druge teške koristi, od otpuštanja dugova do finansiranja klimatskih promjena. Svjetski poredak u nastajanju je daleko od američkog unipolarnog trenutka iz 1990-ih. Ali na tržištu uticaja, Zapad se može takmičiti. Preko 4 milijarde ljudi želi vidjeti šta nudi.
Izvor: The Economist
