Piše: Danijal HADŽOVIĆ
Friedricha Augusta von Hayeka (1899.-1992.) danas veličaju ljubitelji slobode diljem svijeta. Austrijanac u dvostrukom smislu – i kao austrijski građanin i kao predstavnik austrijske ekonomske škole, spominje se u istom dahu s najistaknutijim klasičnim liberalnim ekonomistima svih vremena: odmah uz Adama Smitha, Davida Ricarda, Johna Maynarda Keynesa, Ludwiga von Misesa i drugih. On je jedan od rijetkih ugodnih primjera Austrijanca koji su oduvijek bili poštovani u intelektualnoj zajednici i koji je stoga dobio Nobelovu nagradu za ekonomiju 1974. Nijedan drugi liberalni mislilac osim Miltona Friedmana nije imao veći utjecaj na političke događaje dvadesetog stoljeća: britanska premijerka Margaret Thatcher, američki predsjednik Ronald Reagan, njemački ministar finansija i kancelar Ludwig Erhard i mnogi drugi bili su pod utjecajem njegovog rada.
Utoliko je šokantnije što uprkos svemu tome mnogi liberali danas ne znaju previše o njegovim stvarnim idejama. Znati za postojanje Hayeka postalo je nešto sasvim drugo od čitanja Hayeka i razumijevanja njegovih ideja. Potonji je iznenađujuće težak za čitanje i nemali broj ljudi, uključujući i mene, imali su izazov gotovo zaspati dok su prvi put čitali njegovo najpoznatije djelo Put u ropstvo.
Gdje onda početi? Želite li saznati nešto više o Hayekovim idejama i njegovim najvažnijim konceptima, postoji niz eseja i kraćih radova, koji su, naročito zbog jednostavnijeg načina pisanja, prilično lako razumljivi, ali (ipak) vrijedni čitanja. Evo izbora od samo pet načina da upoznate Hayeka:
- Hayekov individualizam – i njegov napad na racionaliste
Hayek, Friedrich A. (1952). Individualizam: istine i laže
Jedan od Hayekovih poznatijih eseja pod nazivom Zašto nisam konzervativac provokativan je već i samim naslovom. Ovdje Hayek u potpunosti napada konzervativizam i pokazuje svoje odbacivanje ove linije mišljenja. No, vrlo je zanimljivo i zašto je Hayek uopće imao potrebu napisati ovaj tekst. Razlog tome bio je taj što su ga konzervativci oduvijek doživljavali kao jednog od svojih (čak i danas, jer smatraju da se Hayekova kritika odnosila samo na određenu vrstu konzervativizma, ali ne i na njihovu).
Nije to bez razloga, a posebno u njegovom eseju Individualizam: Istine i laži, prvom poglavlju njegove kompilacije Individualizam i ekonomski poredak, njegovi tradicionalistički korijeni postaju očiti (iako on jednako tako nikada ne zanemaruje mogućnost promjene). Hayek razlikuje dvije vrste individualizma: on napada onaj racionalistički, koji stavlja razum na prvo mjesto u donošenju odluka, i pokušava se riješiti svega što racionalist ne smatra “racionalnim”.
Ali za Hayeka postoji i druga vrsta individualizma. To je individualizam Burkea, Tocquevillea, Actona, Smitha i Humea. Ovaj individualizam vidi pojedinca kao rođenog u društvu – a društveni odnosi unutar porodice i bližeg okruženja su presudno važni. Društvene institucije, tradicija i pravila od temeljne su važnosti i osiguravaju “uređenu slobodu” nasuprot haosu. Bez društvenih institucija i pravila, koje racionalisti pokušavaju zanemariti, Hayek smatra da život u društvu ne bi bio moguć.
2. Problem znanja
Hayek, Friedrich A. (1945). Korištenje znanja u društvu
Hayek, Friedrich A. (1974). Pretenzija znanja
Dvije ideje strše iz Hayekovih spisa: jedna je ideja “spontanog poretka” (vidi tqčku 3), druga je “problem znanja”. Potonje je tema dva njegova najpoznatija eseja, Pretenzija znanja, njegov govor na dodjeli Nobelove nagrade i Upotreba znanja u društvu.
Ukratko, problem znanja ide ovako: znanje je izuzetno raspršeno po svijetu. Svako ljudsko biće ima pristup samo beskonačno malom dijelu toga—i niti jedan čovjek ne može posjedovati sve znanje koje postoji. Dobronamjerni diktator, na primjer, nikada ne može znati ono što svi pojedinci u društvu znaju za sebe – što znaju zidar, stolar, informatičar i tako dalje. Kad bi se vlast — ili bilo ko drugi — i dalje pretvarala da može sve znati i sa svime upravljati, to bi rezultiralo haosom. Samo tržište, sa sistemom cijena, može uskladiti to raspršeno znanje u funkcionalan sistem.
Hayekov problem znanja još je jedan bitan argument protiv centralnog planiranja i pokazuje, kao i Misesov problem proračuna, nemogućnost da socijalistička ekonomija uopšte funkcioniše.
3. Spontani poredak u tradiciji Smitha i Mengera
Horwitz, Steven (2001). Od Smitha preko Mengera do Hayeka: liberalizam u tradiciji spontanog poretka
Njegov drugi poznati koncept, onaj spontanog poretka, u određenoj mjeri kombinira prve dvije tačke. Za Hayeka, pojedinac igra odlučujuću ulogu u analizi – samo pojedinac može djelovati na kraju krajeva – ali uvijek u perspektivi drugih, sarađujući i trgujući s njima (ili potencijalno, naravno, vodeći rat). Na taj način svi doprinose društvu. Ova saradnja među ljudima kreira spontatni poredak – sam od sebe. U ekonomiji sistem cijena koordinira tržišne aktivnosti. U društvu i politici razvijaju se društvene i političke institucije i pravila.
Bitno je da se ovaj proces odvija odozdo prema gore, a ne odozgo prema dolje. Ponovno bi bilo ignoriranje znanja ako bi viši autoritet pokušao kontrolirati i upravljati društvom. U tome Hayek slijedi istaknutu tradiciju. Prema Steveu Horwitzu u njegovoj knjizi Od Smitha preko Mengera do Hayeka, škotski prosvjetiteljski mislioci poduzeli su prve korake prema konceptu spontanog poretka, među njima Adam Smith, Adam Ferguson, David Hume i Bernard Mandeville (potonji doduše nije bio Škot ). I to je istina: Smithova ideja o „nevidljivoj ruci“ prilično je slična.
Nakon Škota došao je utemeljitelj austrijske škole Carl Menger, koji je nastanak društvenih institucija objasnio tako što ih je nazvao rezultatom spontanih, organskih procesa. Niko od pojedinaca nije nužno znao kakav će biti rezultat. Ali zbog svojih vlastitih interesa, svi su učestvovali u procesu i činilo se da su te institucije nastale gotovo nasumično (posebno je poznat Mengerov primjer Porijekla novca). Hayek je te ideje pogurao korak dalje stavljajući znanje pojedinca u središte. (Još jedan sjajan primjer ove tradicije mali je esej Leonarda Reada, Ja, olovka.)
4. Denacionalizacija novca
Hayek, Friedrich A. (1976). Denacionalizacija novca
Hayek Friedrich A. (1977). Monetarni sistem slobodnog tržišta
U liberalnim krugovima postoje, blago rečeno, neslaganja oko toga kako bi klasična liberalna monetarna politika trebala izgledati. Bilo bi izvan okvira ovog članka jednostavno govoriti o razlikama između Austrijske škole i Čikaške škole (koncentrirane oko ideja Miltona Friedmana). Čak i među ‘Austrijancima’ postoji više nego dovoljno različitih pogleda. Murray Rothbard i Ludwig von Mises, na primjer, žestoko su se zalagali za povratak na zlatni standard.
Hayek je imao drugačiju ideju: za njega bi rješenje problema bilo u tome da bi država u načelu mogla štampati beskonačnu količinu novca ako bi se pritom izvršila, pomalo grubo rečeno, jednostavna privatizacija novca, tj. denacionalizacija. Svaka banka, svaka finansijska institucija, svaka kompanija – zapravo svako, mogao bi izmisliti vlastitu valutu i ponuditi je na tržištu. Kao i kod svake druge robe, nastalo bi tržište za najbolji proizvod, a neke bi valute vjerojatno prevladale u tom natjecanju (budući da bi transakcijski troškovi sa stotinama valuta vjerojatno bili previsoki).
Naročito u današnje doba Bitcoina i drugih kriptovaluta, ova je ideja stekla novu popularnost – neki čak vide elektroničke valute kao ostvarenje Hayekove vizije.
5. Nemogućnost socijalne pravde
Vatrena linija s Williamom F. Buckleyjem ml.: Ima li razloga za privatno vlasništvo? (1977) (YouTube)
Drugi dio Hayekove trilogije Law, Legislation, and Liberty pokriva pojam “socijalne pravde” – ne bez razloga se zove The Mirage of Social Justice. Ali o ovoj temi dostupna je rijetka video snimka Hayeka, točnije epizoda diskusione emisije Firing Line Williama F. Buckleya.
Ovdje Hayek objašnjava da je koncept da društvo kao cjelina može biti pravedno ili nepravedno jednostavno mit ili ponekad čak izgovor za proširenje vladinih nadležnosti. Samo pojedinac može biti pravedan ili nepravedan u svojim postupcima.
Izazov Hayeka
Čitanje Hayekovih djela može biti neočekivani izazov i mnogi se brzo obeshrabre da nastave čitati. Drugi će stati sa zaključkom da je jednostavno precijenjen – što je gotovo jednako loše kao i oni koji ga jednostavno odbacuju kao preradikalnog.
S obzirom na njegov vrlo težak i pomalo monoton stil pisanja, savjetovao bih da se po pitanju Hayeka počne s nekim njegovim lakšim djelima i esejima. To ne bi trebalo značiti da njegove duže knjige nisu vrijedne čitanja – upravo suprotno. Dapače, barem su jednako dobre (uključujući uostalom i Put u ropstvo). Ali teško ih je čitati i potrebno je neko vrijeme da se naviknete na njegovo razmišljanje i stil.
Hayekov misaoni sistem složen je kao rijetko kojeg drugog mislioca iz prošlog stoljeća. Upoznavanje s njegovim idejama je korisno, ne samo za liberale, već za sve. Nadam se da će ovaj popis pomoći da se lakše upoznate s razmišljanjima jednog od najvećih klasičnih liberala u historiji.
