Ko je razbio prozor

Ako neko ne dijeli mišljenje većine, automatski se smatra protivnikom, bez prostora i prava za argumentaciju i analizu;

Svi poslodavci su kriminalci, lopovi, najveći otpad društva;

Svi poslodavci su zluradi sadisti, jer osjećaju zadovoljstvo usljed izazivanja ili zadavanja bola drugima, i raduju se kada drugi nemaju za hljeba;

Svi koji ne mogu da isplate plate u ukupnom iznosu od 1.750,00 KM trebaju automatski zatvoriti, jer poduzetništvo nije za svakoga;

Ekonomisti su samozvani eksperti i analitičari koji nemaju pojma. Njihovo neznanje srazmjerno raste sa većim ulaganjem i učenjem, te magistri i doktori nauka, baš nemaju pojma!

Naravno, sve prethodno nije tačno.

Zbog toga je važno razjasniti neke ključne teme koje su postali spinovi:

Poslodavci su protiv povećanja plata?

Netačno!!!! Poslodavci nisu protiv povećanja plate koja se uplaćuje direktno na račun radnika, nego protiv obračuna i visine doprinosa i poreza koji su najveći u Evropi. Doprinosi su bili visoki i kada je plata bila 420,00 KM, 523,00 KM, 619,00 KM, i bilo je samo pitanje vremena koja će kap preliti čašu.

Da li Vlada povećava minimalac?

Vlada ne isplaćuje plate, već to čine poslodavci i radnici kroz stvorenu vrijednost. Isto tako vlada nikome ne uvezuje staž. Istina, postoje preduzeća koja su u državnom vlasništvu i većinom milionski gubitaši čijim se radnicima „uveže staž“. I tada se samo raspodjeljuju sredstva prikupljena od realnog sektora. Niti za jedno radno mjesto u privatnom sektoru neće se uvezati ni dan radnog staža.

Poslodavci u privatnom sektoru isplaćuju isključivo minimalne plate?

Poslodavci u privatnom sektoru kukaju, jer svi isplaćuju minimalac. Prvi koji su se javili sa povećanjem cijena proizvoda i usluga, zbog povećanih troškova poslovanja, među kojima su naveli i minimalne lične dohotke, su institucije iz javnog sektora. Tako smo mogli vidjeti da budžeti javnih institucija, javnog servisa i javnih preduzeća neće moći uskladiti svoje budžete, te moraju raditi rebalanse ili povećati troškove na ime ličnih dohodaka.

Uloga poslodavaca u društvu

Poduzetništvo je kičma svake države i privrede. Preduzeća postoje s ciljem ostvarivanja dobiti, a ne kao humanitarne organizacije. Poslodavci, pored isplata plata, snose i veliki broj dodatnih troškova, uključujući različite takse i naknade, koje često nisu u fokusu javnih rasprava. Izdvojit ću samo neke:

– opšta vodna naknada, posebna naknada za otklanjanje posljedica prirodnih i drugih nesreća, članarine, naknade za opšte korisne funkcije šuma, komunalne takse, takse za lokacije, takse za potupožarne saglasnosti, naknade za pokrivanje troškova kontrole kvaliteta, takse za kretanje vozila, takse na zahtjeve, naknade za mišljenja, naknade za izdavanje dozvola, ovjere, naknade za preglede, naknade za baždarenje… I ovo nije ni 10% svih naknada koje postoje.

Bosna i Hercegovina se nalazi na 90. mjestu po jednostavnosti poslovanja, prema Doing Business (https://archive.doingbusiness.org/…/bosnia-and-herzegovina). Na osnovu tabele. mi smo u uglednom društvu Butana (89. Mjesto) i El Salvadora (91. mjesto). Po lakoći pokretanja poslovanja smo iza 180. mjesta. Možda ovo govori jasnije koliko je jednostavno ovdje raditi. Lično sam učestvovao u kreiranju više od 100 poslovnih poduhvata i najmanje 200 radnih mjesta. Znam koliko je energije, truda, znanja, nespavanja, nervoze i neizvjesnosti potrebno da bi se kreiralo jedno radno mjesto. Zato, potencijalni gubitak radnih mjesta zbog nerazumjevanja privrede ne može imati dobre rezultate, čak ni u eksperimentu, naročito ako znamo koliko je ovdje lako poslovati.

Žena poduzetnica – moja najveća inspiracija i tema stručnih, naučnih i drugih radova. Inspiracija za magistarski rad. Među njima je veliki broj koji je pokrenuo posao iz prijeke potrebe za opstankom. Vraćale se i vraćate tuđe i svoje dugove, zaposlile ste sebe, djecu, porodicu;

Osobe sa invaliditetom- posebna kategorija sa kojima se družim zadnjih 8 godina i koji vode svoja (socijalna) preduzeća. Vaše zapošljavanje nije samo borba za egzistenciju, nego i pitanje socijalizacije, što je možda i važnije. Često radite ispod realne cijene, jer želite da pokažete da možete. Neko manje, neko više, ali ste prisutni;

Mlade/i poduzetnice/i, a naročito mladi koji izlaze iz alternativne brige. Svima je teško, ali njima možda i najteže;

Civilno društvo. To su oni koji nude besplatne usluge, savjetodavnu pomoć, podršku za pokretanje posla, psihološku pomoć, koji nabavljaju aparate za liječenje, koji su prvi kada se desi neka nepogoda, koji zagovaraju da se smanje redovi čekanja za zdravstvene usluge, koji se organizuju u roku od sat ili dva kada treba pomoći, a koji velikim dijelom rade volonterski. Najgore je što ljudi smatraju da i trebaju raditi volonterski, jer valjda ni oni, niti njihove porodice ne treba da jedu. Njih zovu stranim plaćenicima i domaćim izdajnicima.

OK, sada barem znamo ko smo i šta smo! I to je bolje, nego živjeti u iluziji da te društvo cijeni.

Prema mišljenu većine, poduzetnici su krivi što imaju više nego ostali. Ulazak u privatni prostor, ne samo da nije dozvoljen nego i nekulturan. Niko na to nema pravo. Većina tih ljudi nije spavala noćima i danas ne spavaju kako bi ostvarili svoje ciljeve. Radili su i učili svakim danom, da bi u nekom periodu možda imali neku svoju slobodu. Moja omiljena definicija poduzetništva: “Radi i živi jedno vrijeme ono kako niko drugi ne želi da radi i živi, da bi poslije živio i radio onako kako niko drugi ne može da živi i radi!”

Ranije sam rekao, opet ću ponoviti: među poduzetnicima zaista ima raznih ljudi, ali je ogromna većina dobra i poštena.

Veliki Meša Selimović je rekao: „Uspjeh je jedna od najvećih nepravdi koju jedan čovjek može nanijeti drugome!“

Zar nije bolje živjeti u društvu uspješnih ljudi? Razjeda nas zavist. Zašto on/a imaju, a ja nemam? Neka i njemu/njoj bude loše, pa makar i ja da nemam. Uz to ću pustiti neku priču koju priča većina i tako će mi proći dan.

Ne interesuje nas ništa osim naše lične dobrobiti. I nemamo osjećaja prema drugome. Podržavamo ljude u drugim krajevima svijeta i divimo im se. A mi? Ne interesujemo se za svoje probleme i nadamo da će ih neko drugi riješiti. Još navijamo i pomno pratimo koji predsjednik u drugoj državi će pobijediti i nama popraviti stanje. Ne interesuje nas naše blisko okruženje. Šta ja mogu što ju je muž prebio? Sigurno je izazivala; Daj meni 1000, pa neka se oni snalaze. Neka zatvore ako nemaju! Šta ja mogu što je cuki stavio petardu u usta? Neka se roditelji brinu o tome.

Stavit ćemo fotografiju 1 KM i pričati sa nostalgijom, šta smo mogli da sve kupimo za tu vrijednost, pri tome bez imalo želje za obrazovanjem i učenjem šta znači inflacija, porezi, kamate i slično. Ne znamo da će usljed inflacije vjerovatno starih 619,00 KM, biti kupovno snažnije od sadašnjih 1000,00 KM. Koju onda fotografiju stavljamo? 10 KM, 20 KM???

Pod hitno je potrebno od ranog uzrasta učiti o finansijskoj pismenosti. Finansijska pismenost postaje sve važnija vještina u današnjem društvu, jer omogućava pojedincima da bolje upravljaju novcem, donose informisane odluke, te se efikasno nose s finansijskim izazovima. Razumijevanje osnovnih pojmova kao što su budžetiranje, kamate i porezi može pomoći u prevenciji dugova i finansijskih problema. Učenje o finansijskoj pismenosti ne samo da doprinosi ličnoj stabilnosti, već i jača ekonomiju zajednice, jer omogućava odgovorno i informisano upravljanje resursima.

Zato umjesto da poput lošeg razrednog starješine kažemo: „ne interesuje me ko je razbio prozor, svi ste krivi!“, bolje da se osvrnemo oko sebe i pomognemo jedni drugima.