Piše: Ann BAILEY (FEE)
Nedavno sam ponovo pročitala Komunistički manifest Karla Marxa. Prošlo je gotovo dvadeset godina otkako sam ga prvi put čitala tokom postdiplomskih studija, a sjećala sam se tek površno pojmova klasne borbe, Marksovog materijalizma i eksploatacije proletarijata. Međutim, aktuelna kriza u Venecueli navela me da se ponovo osvrnem na socijalističku i komunističku filozofiju koja stoji u osnovi tog raspada.
Šta sam otkrila
Na svega 60 stranica, Manifest je iznenađujuće lagano štivo u poređenju s drugim filozofskim klasicima. Nakon uvoda o historijskoj ulozi klasnih antagonizama i formativnoj važnosti proizvodnje u društvu, Marx prelazi na konkretne mjere potrebne za izgradnju novog socijalističkog društva.
U drugom dijelu manifesta Marx navodi deset mjera potrebnih za uspostavu socijalističke države. Među njima su ukidanje privatnog vlasništva i nasljednog prava. Marx potom poziva na centralizaciju proizvodnje i kreditnog sistema u rukama države.
Štaviše, Marx zagovara da država ima isključivi monopol nad svim sredstvima proizvodnje i kreditnog sistema. U šestoj mjeri zahtijeva da svi oblici komunikacije i transporta budu pod kontrolom i upravom države. Osma mjera propisuje „jednaku obavezu svih na rad“, uključujući osnivanje „industrijskih armija“ za izvršavanje radnih zadataka.
Marx pritom jasno priznaje da se ove mjere ne mogu ostvariti mirnim putem:
„Naravno, u početku se to može postići samo putem despotskih napada na pravo vlasništva“, piše.
Drugim riječima – silom. Sila se koncentrira u rukama države i koristi za uspostavljanje novog socijalističkog poretka.
Gdje Marx griješi
Koja prava imaju pojedinci da se zaštite od tolike moći koju Marxova socijalistička država posjeduje? Osim što eksplicitno odbacuje pravo na privatno vlasništvo, ništa ne govori o slobodi govora, pravu na neovisno informisanje, pravu izbora zanimanja ili akumulaciji privatnog bogatstva. Marx ne nudi nikakav okvir prava koja bi građani nove države trebali imati.
Umjesto toga, nudi tek maglovitu aluziju na „veliko udruženje cijelog naroda“ koje, kako on tvrdi, poništava potrebu za ustavnim pravima ili demokratskim procesima.
Još gore je što je Marxova socijalistička država toliko moćna da građani više nemaju nikakvu mogućnost da joj se suprotstave kada vlast jednom bude centralizovana. Njegova nada da će se ta vlast nekako „prenijeti narodu“ ostaje bez ikakvog mehanizma kako bi se to uopšte trebalo desiti. Ključni korak – da moć postane narodna, a ne državna – ostaje potpuno neobjašnjen.
Zašto je to važno
Uznemirujući izvještaji o ozbiljnim i raširenim kršenjima ljudskih prava u Venecueli nisu rezultat „loše primijenjenog“ socijalizma.
To je bio sistematski proces provođenja upravo onoga što Marx traži: od početnih napada na privatnu imovinu i preraspodjele bogatstva, preko nacionalizacije komunikacija, energije, finansija i industrije – sve je to Marxov poziv na koncentraciju moći u rukama države. Marxova vjera da socijalistička država neće zloupotrijebiti tu moć bila je ozbiljna zabluda.
Marksistički zahtjev za centralizacijom ključnih društvenih funkcija toliko osnažuje državu da za tu moć više ne postoji nikakav balans. Ne možemo se iznenaditi što ta država koristi svoju moć samo za vlastiti interes, za održavanje sistema koji je hrani. Nijedna ideologija ne može zaštititi ljude od zloupotreba nekontrolisane moći. Historija jasno pokazuje da ideologija nije važna – tamo gdje postoji koncentrisana moć, bez nadzora, ona se neizbježno zloupotrebljava.
Prisilni rad na farmama u Venecueli nije iznenadna mjera na iznenadnu nestašicu hrane. I glad i prisilni rad – Marxove „industrijske armije“ – jasno su zapisani u tekstu i duboko ukorijenjeni u toj ideologiji.
Sve dok krivicu prebacujemo na sve osim na samu filozofiju, društvo će nastaviti svoju romansu s socijalističkom i komunističkom ideologijom. Propuštamo da shvatimo kako same ideje postavljaju temelje za sužavanje – a ne širenje – ljudske slobode i prosperiteta. Propuštamo da vidimo Venecuelu prije nego što se ponovo dogodi.
Ann Bailey je doktorica filozofije i vanredna profesorica s više od dvadeset godina iskustva u predavanju. Specijalizovana je za razvoj kurikuluma i dizajn kurseva iz oblasti kritičkog mišljenja i formalne logike, a njena interesovanja obuhvataju teme iz primijenjene i teorijske etike.
