Piše: Danijal Hadžović
Jedna od najčešćih i najopasnijih zabluda modernog doba jeste poistovjećivanje demokratije sa slobodom. U popularnoj svijesti, liberalna demokratija je “dobra” jer omogućava narodu da vlada, da odlučuje o sopstvenoj sudbini i da njegove želje budu ispunjene. Međutim, upravo u toj tački se razilaze liberalna i demokratska tradicija. Liberalizam nije rođen iz želje da većina upravlja svima, već iz potrebe da se vlast bilo koje vrste ograniči, kako bi se zaštitila sloboda pojedinca.
Klasični liberali, poput Lockea, Montesquieua, de Tocquevillea ili kasnije Hayeka, nikada nisu vjerovali u neograničenu, apsolutnu demokratiju. Za njih je glavni cilj političkog poretka bio zaštita individualnih prava – života, slobode, privatne svojine i slobodnog djelovanja. Demokratija je mogla biti koristan mehanizam za smjenu vlasti i kontrolu elita, ali je uvijek morala biti ograničena vladavinom prava, ustavnim poretkom i nezavisnim institucijama.
Zato su mnogi klasični liberali zapravo sumnjali u široko biračko pravo. Smatrali su da politička moć nosi odgovornost, te da oni koji glasaju moraju imati određeni stepen obrazovanja, materijalne nezavisnosti i svijesti o općem interesu. Uvođenje općeg prava glasa često se u liberalnim krugovima doživljavalo kao potencijalna prijetnja slobodi, jer je otvaralo vrata populizmu, demagogiji i tiraniji većine.
Liberalna demokratija, u svom izvornom značenju, dakle nije vladavina naroda, nego vladavina ograničenja – ograničenja vlasti, ograničenja većine, ograničenja impulsa trenutne mase. U tom sistemu, narod ne “vlada” u potpunom smislu te riječi, već učestvuje u procesu koji je osmišljen tako da niko ne vlada bez kontrole i odgovornosti.
Kao što kaže Ivan Janković: liberalna demokratija je dobra ne zato što narod vlada, već zato što ne vlada niko potpuno, a vlast se raspoređuje između elita koje se međusobno takmiče, dok se prostor slobode pojedinca čuva kroz institucionalne, pravne i ideološke granice koje ni narodna volja ne smije preći.
Zato je važno razlikovati slobodu od demokratske moći. Sloboda je stanje u kojem pojedinac nije podložan samovolji – bilo kralja, bilo većine. A demokratija, ako nije ukorijenjena u liberalnim principima i ograničena pravnom državom, može vrlo lako postati sredstvo za ukidanje upravo te slobode.
