Piše: Danijal Hadžović
Jedan moj čitalac Almedin, koji živi i radi u Njemačkoj, postavio mi je sljedeće pitanje:
„Radio sam s imigrantima koji su se nedavno preselili u Njemačku, kao i s radnicima koji i dalje žive u svojim zemljama i rade na daljinu.
Moje iskustvo pokazuje da su oni, u prosjeku, mnogo marljiviji i vještiji (čak i u tehničkim oblastima) od mojih njemačkih kolega. Stranci vrijedno rade, ne traže izgovore, zahvalni su na poslu i koriste svaku priliku da se unaprijede i dokažu. Nijemci, s druge strane, traže mnogo veće plate, žale se na posao i malo se trude da napreduju.
Ako su ljudi iz siromašnih zemalja bolji radnici, zašto su njihove zemlje i dalje siromašne? Moje iskustvo mi pokazuje da imigranti, posebno iz Evrope, u Njemačkoj u prosjeku pokreću više biznisa i uspješniji su nego ljudi rođeni u Njemačkoj. S obzirom na njihove vještine i ambiciju, čini se da bi njihove domovine trebale biti znatno bogatije, ali to nije slučaj. Šta je uzrok siromaštva tih zemalja?“
Almedin postavlja možda najvažnije pitanje u historiji ekonomske misli: zašto neke zemlje postaju bogate, a druge ostaju siromašne?
Duga historija odgovora
Godine 1776. škotski filozof Adam Smith objavio je vjerovatno najuticajnije djelo u historiji političke ekonomije: Istraga o prirodi i uzrocima bogatstva naroda (poznatije kao Bogatstvo naroda).
Ova knjiga pokušava odgovoriti upravo na Almedinovo pitanje. Od tada su bogate zemlje postale još bogatije, neke siromašne su napredovale, ali mnoge i dalje zaostaju.
Prije nego damo pravi odgovor, trebamo se osvrnuti na neke popularne – ali pogrešne – odgovore.
Ekonomista Bil Easterly ih detaljno analizira u svojoj knjizi Eluzivna potraga za rastom.
Tri neuspješne „čarobne formule“
Easterly tvrdi da su tokom druge polovine 20. i početkom 21. stoljeća mnogi pokušaji bogatih zemalja da podstaknu rast u siromašnim zemljama – propali.
Tri najpoznatije neuspješne strategije bile su:
-
Investicije
U 1950-ima je zavladalo uvjerenje da će sama dostupnost kapitala i mašina učiniti zemlju bogatom. Ova ideja poticala je iz (pogrešno percipiranog) uspjeha Sovjetskog Saveza. Međutim, kako je predvidio ekonomista Murray Rothbard, taj rast bio je iluzija. Investicije bez veza s potrebama potrošača i mehanizmima cijena i profita vode ka pogrešnoj alokaciji resursa – a ne rastu. -
Obrazovanje
Od 1960-ih do 1990-ih, razvojne politike fokusirale su se na školovanje. Međutim, brojna istraživanja pokazala su da nema jake veze između obrazovanja i ekonomskog rasta. U nekim slučajevima, kada je došlo do „eksplozije obrazovanja“, ekonomski rast je čak opao. -
Kontrola populacije
Popularna (ali pogrešna) ideja bila je da je veliki broj ljudi uzrok siromaštva. Međutim, ljudi nisu samo potrošači – oni su i proizvođači. Ekonomista Julian Simon je tvrdio da ljudi proizvode više rješenja nego problema. Pad nataliteta je posljedica – ne uzrok – bogatstva.
Drugi popularni odgovori
Neki ekonomisti krive geografiju – klimu, prirodne resurse, teren. Iako ovi faktori imaju određenu ulogu, kontraprimjeri poput Hong Konga (bogat, ali bez resursa) i Konga (siromašan, ali s obiljem resursa) pokazuju da geografija nije presudna.
Najbolji odgovor: Institucije i slobode
Vratimo se Adamu Smithu. On piše:
„Malo toga je potrebno da se država uzdigne od najnižeg barbarstva do najvećeg bogatstva – osim mira, niskih poreza i podnošljive pravde; sve ostalo dolazi prirodnim tokom stvari.“
Dakle, ključ rasta su institucije – pravila koja uređuju svakodnevni ekonomski život. Najvažnije među njima su prava privatnog vlasništva i ekonomske slobode.
Kada ljudi imaju pravo vlasništva i državu koja je uređena i štiti ga, motivirani su da svoju imovinu koriste produktivno i odgovorno. Također, slobodno tržište stvara cijene, koje omogućavaju ekonomsku kalkulaciju – da znamo šta vrijedi, šta donosi profit, i šta treba mijenjati. Bez vlasništva nema tržišta, bez tržišta nema cijena, bez cijena nema računice, a bez računice – nema rasta.
Dokazi u korist slobode
Ekonomisti James Gwartney i Robert Lawson kreirali su Indeks ekonomske slobode svijeta, koji pokazuje da zemlje s više ekonomske slobode imaju viši životni standard i zdravije građane.
Ekonomista Peter Leeson u radu Dvije ovacije za kapitalizam? zaključuje:
„Zemlje koje su postale kapitalističkije postale su bogatije, zdravije, obrazovanije i politički slobodnije. Zemlje koje su se udaljile od kapitalizma doživjele su stagnaciju, niže životne dobi, manje obrazovanja i više represije. Tri ovacije za kapitalizam – a ne dvije – su u potpunosti zaslužene.“
Easterly takođe ističe da su američki razvojni programi u siromašnim zemljama često bili vođeni političkim ciljevima – sticanjem saveznika protiv Sovjetskog Saveza – a paradoksalno, u tome su često koristili sovjetske metode centralnog planiranja.
Umjesto da se siromaštvo pokušava riješiti spoljašnjim intervencijama, pravi put je u stvaranju institucionalnog okruženja koje omogućava pojedincima da slobodno stvaraju, trguju i inoviraju. Tamo gdje postoji slobodno tržište zaštićeno pravnom državom, dolazi i bogatstvo naroda. I upravo je to razlog zašto su naši ljudi u uređenim državama mnogo uspješniji nego što su možda bili u BiH.
Stoga, naša ključna bitka je bitka za izgradnju institucija u našoj zemlji.
