Autor: Peter Jacobsen
Prošlog oktobra izvijestio sam o studiji koja je učesnicima davala 1.000 dolara mjesečno i pratila efekte te novčane pomoći. Rezultati su bili razočaravajući za zagovornike univerzalnog osnovnog dohotka (UBI).
Ukratko, studija je pokazala da su ljudi radili manje, a prema riječima istraživača:
“[Učesnici] su vrijeme koje su dobili smanjenjem radnog angažmana iskoristili za slobodne aktivnosti, i nema dokaza da su to vrijeme više koristili za ono što zagovornici UBI-ja tvrde da im je važno — kao što su kreativno izražavanje, preduzetništvo, angažman u zajednici, lični razvoj ili čak provođenje više vremena s djecom.”
Druga studija o zagarantovanom dohotku donijela je jednako slabe rezultate.
U nedavno objavljenom radu Nacionalnog biroa za ekonomska istraživanja (NBER), istraživači Patrick K. Krause, Elizabeth Rhodes, Sarah Miller, Alexander W. Bartik, David E. Broockman i Eva Vivalt ispitali su uticaj bezuslovnih novčanih transfera na ponašanje roditelja i djecu.
U studiji je 1.000 porodica primilo po 1.000 dolara mjesečno tokom tri godine, dok je kontrolna grupa od 2.000 porodica dobijala samo 50 dolara mjesečno. Studija je pratila efekte (ili njihov izostanak) ove finansijske podrške na roditeljsko ponašanje i rezultate kod djece.
Počnimo s pozitivnim rezultatima. Roditelji iz grupe koja je primala zagarantovani dohodak trošili su više novca na svoju djecu. Istraživači procjenjuju da je dodatnih 43 dolara mjesečno odlazilo na hranu, a 22 dolara na brigu o djeci. To i nije iznenađujuće — kako prihod raste, očekuje se veća potrošnja. Međutim, ono što jeste iznenađujuće jeste da ta dodatna potrošnja nije dovela do konkretnih poboljšanja, kao što je veća sigurnost u snabdijevanju hranom.
Roditelji su takođe sami prijavili da se bolje ponašaju prema djeci, uključujući i više direktnog nadzora.
Međutim, druga otkrića komplikuju tu sliku. Istraživači nisu pronašli značajne promjene u količini vremena provedenog u roditeljskim aktivnostima, niti pozitivan uticaj na “urednost” domaćinstva prema anketama učesnika.
Ni stavovi roditelja se nisu promijenili. Autori kažu:
“Nismo našli nikakve promjene u ishodima vezanim za roditeljsko zadovoljstvo… slično tome, nismo našli ni da roditelji prijavljuju manji stres ili manje mentalno opterećenje.”
Djeca nisu pokazala značajna poboljšanja. Prema mjerenju PROMIS za socijalni i emocionalni razvoj, djeca iz porodica koje su primale garantovani dohodak nisu imala značajna poboljšanja u odnosu na kontrolnu grupu. Ni u obrazovnim rezultatima nije bilo pomaka:
Upis u javne škole, pohađanje nastave, ponavljanje razreda, učešće u programima za talentiranu djecu i većina standardizovanih testova nisu bili pod uticajem transfera.
Transfer je čak, prema nekim rezultatima, imao negativan uticaj na rezultate iz matematike. Statistička značajnost tog rezultata ovisi o načinu na koji autori prilagođavaju kontrolne varijable. Isto važi i za ocjene — djeca iz porodica koje su primale pomoć postizala su slabije rezultate, iako ta razlika ponekad nije statistički značajna.
Ni ponašanje u školama se nije poboljšalo. Studija navodi:
“Nema efekta transfera na disciplinske mjere uopšte, niti na konkretne disciplinske radnje (npr. počinjenje krivičnog djela, posjedovanje droge, alkohola ili duhana, fizičko nasilje).”
Jedna od aktuelnih zabrinutosti na Zapadu je pad nataliteta. Iako UBI obično zagovara ljevica, i neki na desnici su predlagali novčane naknade kao rješenje. Međutim, i ova studija ruši taj argument. Istraživači:
“Isključuju mogućnost povećanja broja djece većeg od 0.03 dodatne djece zbog transfera prema anketnim podacima ili 0.02 dodatne djece prema administrativnim podacima.”
Drugim riječima, ako grupi od 100 porodica date 1.000 dolara mjesečno, samo tri bi imale dodatno dijete (u poređenju sa onim što bi se desilo bez pomoći).
Sveukupno, istraživanje nudi još jedan razočaravajući rezultat za zagovornike osnovnog dohotka. Postojao je napredak po nekoliko pokazatelja, ali zaključak je jasan:
Transfer nije imao značajan uticaj na većinu obrazovnih rezultata zabilježenih u školskim administrativnim podacima, niti na karakteristike kućnog okruženja, sigurnost u snabdijevanju hranom, izloženost beskućništvu ili roditeljsko zadovoljstvo.
Najveći izazovi roditeljstva ne postaju puno lakši sa garantovanim dohotkom od 1.000 dolara mjesečno. Iako svaka studija ima svoja ograničenja, ovaj rad, kao i druge nedavne velike studije o garantovanom dohotku, jasno pokazuju šta UBI može – i, što je još važnije – šta ne može da popravi.
