Dok je Drugi svjetski rat bjesnio, zapadni intelektualci su se pitali može li se civilizacija uopće oporaviti. George Orwell, najbriljantniji među pesimistima, napisao je Životinjsku farmu i počeo raditi na 1984., viziji budućnosti kao „čizme koja gazi ljudsko lice — zauvijek“. Među optimistima su bila tri bečka prognanika koja su pokrenula intelektualni otpor totalitarizmu. Umjesto centralizacije, zagovarali su raspršenost moći, konkurenciju i spontanost.
U Massachusettsu je Joseph Schumpeter napisao Kapitalizam, socijalizam i demokratiju (1942). Na Novom Zelandu Karl Popper je napisao Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji (1945). Friedrich Hayek je u Britaniji objavio Put u ropstvo (1944).
Beč, njihov rodni grad, bio je razoren. Godine 1900. bio je glavni grad Habsburške monarhije — višejezičnog, prilično liberalnog carstva. U nekoliko decenija uslijedila su dva svjetska rata, raspad carstva, politički ekstremizam, aneksija od strane nacista i saveznička okupacija. Graham Greene ga je 1948. opisao kao „razbijeni, sumorni grad“.
Tri bečka disidenta
Tokom 1940-ih Karl Popper, Friedrich Hayek i Joseph Schumpeter — svi bečki prognanici — ponudili su snažnu kritiku totalitarizma i kolektivizma, zagovarajući liberalnu demokratiju i tržišnu ekonomiju. Tvrdili su da su decentralizacija moći, konkurencija i individualna sloboda najbolji bedemi protiv autoritarizma. Iako su se razlikovali po porijeklu i iskustvima, njihove su ideje stekle značaj jer su upozoravale na opasnost koncentracije moći i samodopadnost zapadnih demokratija. Njihovi radovi postavili su intelektualne temelje kasnijih politika slobodnog tržišta. Njihova upozorenja o opasnostima centralizovane moći i danas odjekuju, u doba rastućih autokratija i tehnoloških monopola.
„Rat i nasilje uništili su svijet u kojem sam odrastao“, rekao je Popper. Schumpeter je Austriju nazivao „malim olupkom od države“. „Sve je to sada mrtvo“, rekao je Hayek o slavnim danima Beča.
Ipak, grad ih je oblikovao. Između 1890. i 1930-ih Beč je bio jedno od najpametnijih mjesta na svijetu. Sigmund Freud je utemeljio psihoanalizu, Bečki krug filozofa raspravljao je o logici, a Austrijska škola ekonomije analizirala je tržišta; Ludwig von Mises dao je ključne uvide o ulozi špekulacije i cjenovnog mehanizma. Mises je bio mentor Hayeku, koji je bio rođak filozofa Ludwiga Wittgensteina — školskog kolege Adolfa Hitlera, koji je 1938. na Heldenplatzu pozdravio „ulazak moje domovine u Njemački Reich“.
Putevi trojice
Troje mislilaca imalo je različita porijekla. Schumpeter je bio flamboyantni avanturista iz katoličke provincije. Popper je poticao iz intelektualne porodice s jevrejskim korijenima; Hayek je bio sin ljekara. Svi su studirali na Univerzitetu u Beču i svi su isprva bili privučeni, a zatim razočarani socijalizmom. Schumpeter je čak bio ministar finansija u socijalističkoj vladi i izgubio imetak u propasti banke 1924. Potom je otišao u Njemačku, a nakon smrti supruge emigrirao u Ameriku 1932. Hayek je napustio Beč 1931. i prešao na Londonsku školu ekonomije, dok je Popper pobjegao iz Austrije 1937, tik pred nacističku aneksiju.
Sva trojica bila su zabrinuta zbog uvjerenja u anglosaksonskim zemljama da se totalitarizam „ne može dogoditi njima“. No znaci su bili očiti. Velika depresija 1930-ih učinila je državnu intervenciju privlačnom većini ekonomista. Sovjetski Savez bio je ratni saveznik, pa je kritika njegovog režima terora bila nepoželjna. A rat je u Britaniji i Americi donio centralizovanu vlast i zajednički cilj: pobjedu. Ko je mogao biti siguran da će ta „komandna mašina“ biti ugašena nakon rata?
Hayek i Popper su bili prijatelji, ali ne i bliski sa Schumpeterom, i nisu sarađivali. Ipak, među njima se spontano razvila podjela zadataka: Popper je razarao intelektualne temelje totalitarizma i branio slobodno mišljenje; Hayek je pokazivao da ekonomska i politička sigurnost zavise od disperzije moći; Schumpeter je ponudio novu metaforu kapitalističke energije — „kreativnu destrukciju“.
Popper, Hayek i Schumpeter
Popper je odlučio napisati Otvoreno društvo nakon što je Hitler okupirao Austriju — nazivao je to „svojim ratnim doprinosom“. Knjiga napada „historizam“, tj. velike teorije koje tvrde da poznaju zakone istorije i potiskuju individualnu volju. Prvi na udaru je Platon i njegova ideja hijerarhijske države vođene elitom. Hegelove metafizike i ideja „duha države“ odbacuje se kao „mistifikacijski žargon“. Marxovu kritiku kapitalizma Popper dijelom prihvata, ali njegove proročanske tvrdnje vidi kao oblik plemenske religije.
Popper razvija ideju „kritičkog racionalizma“: napredak dolazi kroz hipoteze koje se testiraju i pobijaju. Istina je uvijek privremena i provjerljiva. Zato, kaže Popper, zdravo društvo mora imati takmičenje ideja, a ne centralno planiranje — reforme treba sprovoditi postepeno, ne kroz utopijske revolucije.
Hayek dijeli Popperov pogled na ljudsko znanje kao ograničeno i raspršeno. U Putu u ropstvo tvrdi da je kolektivizam — želja za društvom s jedinstvenim ciljem — pogrešan i opasan po slobodu. Industrijska ekonomija je previše složena da bi je iko mogao u potpunosti nadgledati. Bez cjenovnog mehanizma, socijalizam ne može racionalno raspoređivati resurse. Centralno planiranje stoga nužno vodi ka prisili, jer koncentracija ekonomske moći neizbježno vodi koncentraciji političke moći. Hayek tvrdi da je samo konkurentno tržište „sistem osmišljen da decentralizacijom minimizira moć čovjeka nad čovjekom“. Demokratija je, po njemu, „uređaj za očuvanje slobode“.
Schumpeter je bio enigma. Njegova knjiga o poslovnim ciklusima iz 1930-ih propala je, ali Kapitalizam, socijalizam i demokratija (1942) danas se smatra jednim od ključnih djela 20. stoljeća. U njoj je razvio blistavu ideju o „stalnom valu kreativne destrukcije“ — procesu u kojem poduzetnici, motivisani profitom, uvode inovacije koje uništavaju stare modele, a potom i sami bivaju zamijenjeni novima. Taj „vječni vjetar rađanja i smrti“ pokreće tehnološki napredak. Kapitalizam je nejednak, ali dinamičan. „Svaka klasa liči na hotel,“ pisao je Schumpeter — „uvijek pun, ali uvijek s drugim ljudima.“
Naslijeđe i kritike
Zajedno, Hayek, Popper i Schumpeter su u 1940-ima formulisali moćan odgovor na totalitarizam, historicizam i kolektivizam, i reafirmisali vrline liberalne demokratije i tržišne ekonomije. Kapitalizam, tvrdili su, nije instrument eksploatacije, već sistem koji, uz vladavinu prava i demokratiju, najbolje čuva individualnu slobodu.
Prijem njihovih ideja bio je različit. Popper je jedva pronašao izdavača, Hayek je postao slavljen tek nakon objave skraćene verzije u Reader’s Digestu, a Schumpeter je do 1947. bio prepoznat kao genije. Kasnije su im se putevi razišli: Popper se vratio naučnoj filozofiji, Schumpeter je umro 1950, a Hayek je postao zvijezda Čikaške škole ekonomije i oštar kritičar države.
Do 1970-ih, s padom kejnzijanizma i nacionalizacije, nova generacija lidera — Reagan i Thatcher — oživjela je njihove ideje o tržištu i pojedincu. Pad Sovjetskog Saveza potvrdio je Popperovu kritiku „velikih povijesnih planova“, a stalne tehnološke revolucije u Silicijskoj dolini potvrdile su Schumpeterovu vjeru u poduzetnike.
Naravno, trojka nije bila bez mana. Njihov fokus na ljevicu (više nego na nacizam) čini se neuravnoteženim. Schumpeter je podcijenio prijetnju nacizma, ali Popper i Hayek su u fašizmu vidjeli dokaz istog korijena kao i u marksizmu — vjeru u kolektivnu sudbinu i elitu koja naređuje u ime „višeg cilja“.
Druga kritika je da su premalo pažnje posvetili patnji radnika tokom depresije. Popper je, istina, podržavao radnička prava i socijalnu zaštitu, a i Hayek je u ranim godinama pisao da svima treba osigurati „minimum hrane, skloništa i odjeće“. Schumpeter je bio manje sentimentalan, ali duboko ambivalentan prema društvenim posljedicama kreativne destrukcije.
Njihove ideje danas
Tri Austrijanca su jednako relevantna i danas. Autokratije jačaju u Kini, demokracija slabi u Turskoj, na Filipinima i drugdje. Populisti haraju Amerikom i Evropom. Sva trojica bi bila zgrožena propadanjem javne sfere na Zapadu — gdje umjesto razmjene ideja vlada plemenski bijes društvenih mreža, ljevičarski fanatizam na univerzitetima i teorije zavjere s desnice.
Njihova zajednička poruka i dalje odzvanja: sloboda mora biti raspršena. Hayek i Popper su pokazali da decentralizovano društvo bolje raspoređuje resurse nego bilo koji planer. Danas, međutim, tehnologija stvara novi paradoks — možda najefikasniji sistem više nije slobodan, već centralizovan. Veliki podaci omogućavaju državama i korporacijama da „vide“ ekonomiju i upravljaju njome efikasnije nego ikada.
Schumpeter je vjerovao da su monopoli prolazni. Današnje digitalne elite djeluju trajno. Popper i Hayek bi se, bez sumnje, borili za decentralizaciju interneta — za pravo pojedinaca da posjeduju svoje podatke i identitet. Jer, kako bi obojica podsjetila: gdje god je moć koncentrisana, sloboda je ugrožena.
